...doba godine kad političari pohode dječje bolnice...

...:)))...da...S'E BU DOBRO!!!

Nekako me ovo vrijeme zbrajanja i oduzimanja prošle godine opet dovelo pod ove fotke... ne znam jesam li ti pričala...najvjerojatnije nisam. Uskršnji ponedjeljak 2000. na istom mjestu (posteljina tek drugačija)...odjel uglavnom prazan, pustili su doma sve koje su mogli. Jure navečer treba ući na prehidraciju, tako da ujutro valja obaviti predhospitalizacijsku obradu..."... treba doći predsjednik uskoro, možete li ga malo ostaviti u maloj sobi u krevetiću, tako da krevet ne bude prazan?!" I šta na to reći...pristaneš, objasniš malom četverogodišnjem dječaku tko dolazi i zašto mora biti tamo i kad ne mora biti,uvjeriš ga da će brzo biti gotovo, on strpljivo čeka u sobi, ti s drugim roditeljima na hodniku. Prolazi vrijeme, već se počinjem i ljutiti što poklanjam sat vremena života...kad stiže velika skupina ljudi iz intenzivne, pa u veliku sobu i iz nje u malu...odjednom se začuje grohot... kasnije su mi sestre ispričale kako je bilo. kad su političari, novinari i fotografi ušli u malu sobu Jure je pitao tamo iz zadnjeg krevetića :

"Tko je to došao?"

predsjednik je odgovorio: "Jedan barba."

" A kako se ti zoveš?"

"Stipe"

"Mesiiiić"...uskliknuo je Jure, sretan što će sad moći doma....

...sve je to fotografirano, izašlo i u novinama, još jedna sličica iz bolnice izvađena iz kontesta ...

Ne znam je li Odjel šta profitirao od te posjete, mislim da je sve paketiće potrošio na Intenzivnoj...a mi smo dobili nakon par mjeseci fotografiju s predsjednikom( najmanji format)

Ne smeta mi, kao niti jedan komentar napisan iz srca... Ako itko treba razmišljati da li je nešto napravio kako treba, onda sam to ja... Znam da ove i slične fotografije izazivaju jake emocije kod onih koji se ne susreću često sa tom temom, a još više da izazivaju sjećanja kod onih koji su se našli u tom filmu... Svjestan zlouporabe (nema boljeg izraza)ovakvih priča od strane mnogih,pa i fotografa, ipak sam mislio da ove fotke trebam podijeliti s vama...

Gledajući skoro svaki dan slične situacije na raznim mjestima, nažalost moram se složiti da se "paketići" obično podijele negdje drugdje, a da većni ostaju samo fotke malog formata, ali se i dalje nadam da, uz tugu koje izazivaju, ovi kadrovi donose i nešto dobrih virbracija (zvali ih mi želje, molitve ili jednostavno razumijevanje) koje su u nekom drugom, višem nivou ovog našeg često tužnog života zaslužile da budu, a uvjeren sam da i jesu, na korist onima kojima toliko trebaju...

Ne mogu a da svaki puta kad vidim fotke iz sličnih situacija a da ne pomislim kako je teška i ta fotografska kora kruha... a za mene se ne brini , jer i bez poticaja izvana, ne prođe dan a da se ne sjetim...