Već sam davno pisao o praznini.O tom suputniku, koji već nekoliko desetljeća u stopu prati čovjeka, koji još i danas nosi njegovu prtljagu na tako teškom putu.

Napravili smo toliko koraka za čovječanstvo, a tako malo za sebe same. Mobiteli su postali "pametni", a mi "glupi", te sve je dobilo neko drugo značenje i važnost. Bitni su oni ljudi, koji su po meni, uopće nebitni. Toliko imamo vrijednih informacija, a daju nam se tako jadne informacije. Bliži smo i povezaniji no ikada, a ponovno rastu zidovi između nas. Toliko sadimo i stvaramo hranu, a toliko gladujemo.

Upravo ova zadnja rečenica, okidač je bila za cijeli tekst.

Gladujemo zbog oholosti duha, ne imanja strpljenja jedni prema drugima. Žurimo kao da nikada nećemo stići do našeg cilja. No, treba se zapitati koji nam je onda cilja, ako ne biti bolji čovjek?

Razvila se brzina koja nas brže povezuje, ali to vam je kao kada idete u autoškolu, pa "letite" po cestama kao "muhe bez glave". Tada ne pazite na nikoga, ne vidite znakove ili prolaznike, zaboravljate kojim ste ulicama vozili, svi vam se mišići stežu i osjećate veliku napetost. Upravo tako je i ovoj životnoj školi!

Najbolji vozači su oni koji voze sporije, mirnije i koji prate sva zbivanja na cestama, koji puštaju prolaznike i koji mirno reagiraju na sve kolone ili zastoje.

Mnogi ljudi danas su kao ovi ubrzani vozači, ne gledaju na druge i tako im izmiču bitni detalji života. Kada dođe do toga, onda živimo samo za sebe i svoje škrte ciljeve. Smisao se gubi, a tada dolazi do praznine. Praznina donosi jedan neugodan osjećaj, baš kao što su mnogi umjetnici i modni dizajneri rekli: "Život je lijepo do modne revije, a najgore je poslije nje!".

Zatim dolazimo do one od sv. Franje:"Primamo upravo kad dajemo!". Tu pronalazimo jednu veliku i provjerenu mudrost, ispunjenja duše i našeg cijelog bića.

Ne želim pisati o tako zvanoj praznini, jer nisam niti psiholog, niti bilo kakav iscjelitelj, već ću pisati o radosti koja je dostupna na svakom koraku.

Radost je pomaganje i djeljenje.

Tu nestaje svaka praznina, pa tako naše biće dobiva jedan lijepi osjećaj koji nas vodi i hrabri.

Otvoreno srce prema bližnjima, kolegama i svim ljudima, nikada nas neće iznevjeriti i odvesti na krivi put.

Naslikajte nešto, napišite ljubavno pismo svojem partneru ili simpatiji, susjedu pomognite u svakodnevnim aktivnostima, profesoru pomozite nositi knjige, kolegi kupite kavu ili se samo smiijte i pjevajte svoje najdraže pjesme!

Tada će nestati svaka praznina, vidjeti ćete više detalja i zaboraviti na tugu.