Nigdje nikoga, tuga se uvukla u zidove, sve je nekako jadno, a tehnika crno bijelog daje tom trenutku još već dramatičnost. Kao da je sva društvena situacija države nastanila se u prostorijama ovog željezničkog kolodvora ili stanice, pa urliče od tuge i jada. Grafiti po zidovima progovaraju svoje jauke, čežnje ili političke stavove. Malo je poruka ljubavi.

Malo je vedrine, malo nade da će biti bolje.

Odlaze sa ove stanice svi oni koji bi i nešto mogli promjeniti...

Stao sam i ja na stanici, ali nisam imao još snage i otići, te zalupiti vratima da ih ne razbijem. A razbio bih ih od nepravde, poniznosti i vječitog opreza. Opreza da novi dan će donijeti veću samoću, siromaštvo, očaj i maštarenje o boljem sutra.

Tužan sam jer znam koliko ih je otišlo od ovuda. Tamo negdje na zapad gdje će im djeca se igrati sa tuđim djecom a ne sa mojim klincima, kako smo nekad davno sanjali.

Foto i tekst: Branimir P. Budak, 14.04.2019