Majci su ruke drhtale. Suze su joj krenule. Svaki puta kada bi se vratila i vidjela me kako propadam u tuzi i beznađu svakodnevnice. Svakodnevnice koja me nije mazila i gdje sam krivio sve i proklinjao za svoju mučnu zbilju. Radio sam i bio sa najvećim nitkovima, koje je Bosna odbacila. Promijenile su mi se crte lica, a osmijeha nije bilo. Bio sam zarobljen u sebi i svojoj podsvijesti. Zarobljen u svojim mislima i otuden od svoga srca. Bio sam u Danteovom 9 krugu pakla iz kojeg sam uz pomoć Njega počeo izlaziti. Danas samo kada su sunčani danu, u sjeni na asfaltu prijetim se toga, moga mračno doba. Hvala Mu što je trajalo kratko. Kratki teški momentu nauče te dugom lijepom životu.