Kad lutali smo svijetom

kao raspršeno sjeme,

govorili smo sebi -

to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo

na izgubljenom brodu

mi vikali smo: "Kopno!"

dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko

u tuzi kišne noći,

govorili smo za se

da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,

ali opet ne za dugo.

Za sva smo mjesta rekli -

odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća

i čekala je slava,

pomišljali smo opet -

to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,

a dani idu sporo,

govorili smo za se

da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali

dobivali smo manje,

ali mislili smo - to je

tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,

govorili smo: "Neka"

i vjerovali čvrsto

da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje

kad davno već smo stigli.

Tek počeli smo nešto,

a drugo već smo bili.

I ostali smo tako

kraj odlazeće vode,

nerazjašnjeni sasvim

i pomalo van mode.

U započetoj priči

u ljubavi bez traga,

jer svakoj smo se kući

približili do praga.

U privremenom redu

nekorištenih stvari

ni osjetili nismo

da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo

da svaki put se mijenja,

mi rekli smo si zbogom

govoreć doviđenja.