BUNILO

Tišina svemirska.

Tišina

koja guši,

razdire, vrišti,

jeca,

nariče.

A zatim vulkan.

Vatra, dim,

plameni vjetar.

Magma se ruši.

Tišinom

pustom k’o duša,

samoća vlada.

I gasne nada.

Čuje se ropac smrti.

Glava buči,

Kozmos se vrti.

Očiju nema,

a prazne duplje

isprepliću grane.

Čudne pandže

neke žute vrane,

razdiru mozak.

Na konju

jedan Kozak

mačem sječe

ruke.

Tišina,

beskrajna praznina.

Smrtni krik vrane,

šišmiši cvile,

nasrću,

kljucaju srce.

O, kako gore

rane !

O, nepodnošljive

muke...

I opet tišina.

Sama si kopam raku.

Vapaj tužni

odzvanja u

mraku.

Vrisak noći

probode oči.

Netko sa oblaka

skoči

ravno u ponor.

I kiša vatre

zalije

rane,

a čudne pandže

neke žute vrane

mozak razdiru.

Potoci lave

naviru

dok sve ne

plane.

Sve gori, vrije.

Isparava se

duša.

Vičem,

al’ nitko me

ne sluša.

Sve je pusto,

nikog nema.

Samo tmina

duboka praznina

i svemirska

smrtna tišina...

(iz moje knjige poezije "Srce otvoreno" - pjesma nastala 1965.god. pri tjelesnoj temperaturi 42,5*C - azijska gripa)