...profesorica na Pedagoškoj akademiji - Ana Došen Dobud, književnica, prijateljica djece i odraslih, odavno uživa u mirovini.

Ona je bila svjedokom jednog vremena..., a sada je u domu za starije i nemoćne u Dugom selu. Doživjela je 100-ti rođendan, ali je ni obitelj (nećaci, brat) nisu ni nazvali, a kamoli posjetili - ni za Božić, ni za Novu godinu, a 1.1. 2020. imala je 100-ti rođendan. Nitko od njenih nije došao da uljepšaju taj dan u zajedništvu. Žalosno, a sve im je dala - stan, vikendicu i životnu ušteđevinu - sve što je imala! Njeni kolege, njeni učenici i suradnici ni ne znaju gdje se ona nalazi. Zato joj se ne mogu ni javiti!

Kako je Ana bila najbolja prijateljica moje mame, mene je pratila kroz cijeli život i onda je odjednom nestala prije godinu i pol. Jedva sam, nakon dulje potrage, uspjela saznati za njenu tužnu sudbinu i gdje se nalazi. Odlazim k njoj u posjete bar jednom mjesečno, a sada sam je iznenadila tortom i čestitkama. Ana (ja je od malih nogu zovem teta Ankaca) još uvijek piše knjige, mentalno je potpuno bistra, duhovita, ali nažalost - nesretna, jer je nećaci ne žele premjestiti u dom u Zagrebu (a ja sam joj našla sobu u privatnom domu za istu cijenu!). Obratila sam se čak i socijalnoj radnici, koja nije imala razumjevanja da starici pomogne u preselenju i ispuni joj tu životnu želju. U Zagrebu bi je lakše i češće mogli posjećivati. Oduzeli su joj mobitel, njen laptop, nema u sobi TV, a s kata do prizemlja ne može hodati - kolica nemaju. Udaljili su je od stvarnosti. Žalosno, žalosno!

Gđa. Marija Pogorilić, supruga našeg jpogorilića, bila je njena učenica i sjeća je se kao plemenite dobre duše..., a i prof. Ana sjeća se Marije kao dobre studentice iz Istre.

Na slikama se vidi kako je prof. Ana i tužna i vesela, razdragana posjetom prijatelja - taksiste, koji je i nju nekada stalno vozio, a sada je dovezao mene k njoj, mojoj teti Ankaci...