U 17. stoljeću Jezuiti odlučiše u Kastvu na istočnoj strani izgraditi velebnu crkvu posvećenu Sv. Mariji. Svi Kastavci morali su pomagati pri gradnji bez ikakve naknade. Morali su nositi i morski pijesak na leđima iz Preluka u Kastav za gradnju. Među njima bila je i siromašna udovica s troje male djece koje nije imala čime hraniti. Kad je došao na nju red da ide raditi, zamolila je jednoga od jezuita koji je vodio radove da ju oslobodi obaveze kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u neku obitelj da zaradi koji komad kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto da ju pusti, ovaj ju je potjerao na posao udarivši ju tri puta korbačem. Ponižena i uvrijeđena Kastavka proklela je gradnju crkve: «Dabogda se građevina uvijek rušila!» Jezuiti su pokušali tri puta dovršiti crkvu, ali se uvijek rušila. Do danas se ne zna zašto se građevina rušila i da li je ikada bila dovršena.

I danas ruševine crkve, u narodu nazvane «Crekvina» stoje u Kastvu kao povijesni i kulturni spomenik.

preuzeto sa http://croatia.hr