(Dvorište ateljea Alekseja Minakova) Do sada neizlagana pariška panorama; snimano 27.4.2016. od 13:48;45 do 13:56;20 (exponirano 455 sekundi)

Pripremajući pan rada za rezidenciju u Cité internationale des Arts, konzultirao sam se dragim prijateljem i kolegom, koprivničko-zagrebačkim slikarom Ivanom Obsiegerom, a on mi je rekao je da u Parizu živi i radi njegov kolega sa studija, korčulanski slikar Aleksej Minakov, te da mu se javim kada dođem u Pariz. Učinio sam kako mi je rekao i tako upoznao Alekseja. Nakon što sam mu se javio telefonom, posjetio me u ateljeu Citéa, a zatim smo prošetali mjestima koja mi je želio pokazati. Na rastanku mi je rekao da ga moram posjetiti u njegovom ateljeu u Rue Leblanc 71. Nakon tjedan dana Aleksej me ponovo posjetio u ateljeu i nagovorio 'da prošetamo' do njegovog ateljea, na ručak. Već nakon našg prvog susreta isplanirao sam put do Aleksejevog ateljea koji je (cca 7km) jugozapadno od centra i Citéa, no Aleksej me uvjeravao da put uz Seinu nije ništa dulji pa smo tako krenuli njegovim putem. Prolazeći uz Seinu zastajkivali smo pored slikara koji su slikali sa obale, a koje je Aleksej poznavao i sa svakim je zapodjevao razgovor. Prošli smo ispod Louvrea kraj biteve Josipa Račića i tu sam o tome mjestu porazgovarao sa Aleksejem. Dalje putem smo sreli dvojicu pariških beskućnika koje je Aleksej također poznavao i porazgovarao sa njima, a onda smo prošli i Pont Grenelle uz koji je1889. godine postavljena replika Statue of Liberty (visoka 11 metara), čiji original je pred lukom u New Yorku, kao poklon Francuske Sjedinjenim Američkim Državama. Tu smo također zastali, ali povod zastajkivanja nije bila skulptura nego deponija kućnog otpada iz obližnjeg bloka (koju je Aleksej očito dobro poznavao), a u kojoj je pronašao nekoliko 'korisnih' predmeta koje je pokupio, napunio njima jedna 'špeceraj kolica' (koja je također našao na tom depou), pa smo se tako 'opskrbljeni' uputili dalje do Pont Mirabeua preko kojeg smo konačno prešli na drugu obalu Seine. Nastavili smo dalje uz Seinu (pred željezniče pruge) uz koju je Aleksej (nakon stotinjak metara) ponovo zastao, jer tu je bio njegov 'vrt'. Zelenilo uz prugu nije gradska parkovna površina koju održava grad, ali Aleksej je 'održavao' jedan dio tog zelenila uz prugu. Vidjelo se jasno da je taj dio zelenila djelo nečijih ruku. Tu je Aleskej nabrao lijep kup kopriva i to dodao ostalom proviantu na 'špeceraj kolica' koje je vozio od Pont Grenellea. Sa tom bogatom 'berbom' ušli smo u Parc André Citroën. Prolazeći parkom (na kraju kojeg je atelje Alekseja Minakova) sljedilo je još jedno zastajkivanje. Aleksej je sreo još jednog prijatelja (pariškog beskućnika) sa kojim je porazgovarao, i dao mu poduku kada u parku dozrijevaju plodovi nekih biljaka koji su 'dobre namirnice', te je sa jedne 'voćke' nabrao pun 'škartoc' smeđih bobica koje su ". . . sad u ožujku baš najbolje, jer ih preko zime ptice nisu pojele...". Konačno smo nakon četverosatne 'šetnje'! (i propješačenih gotovo 10 kilometara) došli i do atelje Alekseja Minakova, koji mu je u suterenu novog stambenog bloka (pretpostavljam negdje sa konca 90-ih), dodijelio na korištenje grad Pariz. Krasan i prostran dvoetažni (galerijski) prostor, koji bi moga biti i kiparski atelje, sa prostranim gospodsrskim dvorištem, ali nedostatak je što je jedini ulaz u atelje (iz prilaznog hodnika) standardni 'ulaz u stan' (doduše, sa protuprovalnim vratima), ali širine samo 105 i visine 215 cm. Izlaz u gospodarako dvorište su solidna klizna vrata širine 125 i visine 225 cm, ali dvorištu ne postoji nikakav drugi pristup (osim sa požarnog stubišta i iz susjednih suterenskih ateljea u zgradi). Čitav prostor ateljea bio je pretrpan umjetnikovim radovima, priborom, alatima (Aleksej je slikar ali i grafičar koji sam izrađuje i boje i papir za svoje grafike), a njegov atelje je i deponija hrpa prikupljenih 'korisnih' predmeta (sa prijašnjih šetnji Alekseja Minakova Parizom). Ručak na koji me Aleksej pozvao bila je zapravo večera sa vrlo ukusnim varivom od svježe ubranih kopriva na korčulanskom maslinovom ulju i dosta češnjaka, te nekoliko vrsi francuskih sireva, a sve smo zalili buteljom prvansalskog crnog vina. Spuštao se več mrak kada sam se oprostio odd Alekseja i metroom se vratio u Cité. Umoran ali zadovoljan što sam upoznao meni do tada nepoznati dio Pariza, nekoliko autentčnih pariških beskućnika i jednog osebujnog korčulanskog slikara-grafičara Alekseja Minakova, a posebno Parc André Citroën, zemljište ka kojem je nastao "spaček".

Parc André Citroën je javni park površine 14 hektara. Nalazi sena lijevoj obali Seine u 15. arondismanu Pariza, a izveden je na prostoru na kojem je nekadaš bila tvornica automobila Citroën, te nazvan po osnivaču tvrtke Andréu Citroënu. Kada je otvoren 1992., bio je to najveći park u Parizu. Park su početkom 90-ih projektirali francuski krajobrazni arhitekti Gilles Clément i Alain Provost te arhitekti Patrick Berger, Jean-François Jodry i Jean-Paul Viguier. Od 1999. godine park je domaćin Pariškom balonerskom društvu (Ballon Generali), a u balonu punjenom helijem (usidrenom u parku), koji (u optimalnim vremenskim uvjetima) može podići maksimalno 30 posjetitelja 300 uvis, u desetominutnoj vožnji pruža pogled na Marsovo polje, rijeku Seinu, baziliku Sacré Cœur, katedralu Notre Dame i čitav Pariz (iz gledišta visine vrha Eifellovog tornja).

André-Gustave Citroën (5.2.1878. - 3.7.1935.) bio je osnivač francuske proizvodnje automobila "Citroën", a svoju tvornicu automobila izgradio 1915. godine i na prostoru gdje je osnovana, radila je do 70-ih godina. Automobilska industija pamti Citroëna po primjeni dvostrukih spiralnih zupčanika koji su postali i znak (logo) marke "Citroën". Mladog Andréa Citroëna inspirirala su djela Julesa Vernea, a vidio je i kako se gradi Eiffelov toranj, pa je poželio postati inženjer. Diplomirao na École Polytechnique 1900. godine. Te godine posjetio je Poljsku, rodnu zemlju svoje majke i tada vidio pogon stolarije u kojem su korištni zupčanici sa strukturom riblje kosti. Ti su zupčanici bili manje bučni i učinkovitiji od klasičnih zupčanika. Citroën je kupio patent za vrlo malo novca, što je dovelo do niza izuma u kojima su primijenjeni dvostruki spiralni zupčanici za koji je zaslužan Citroën. Predsjednik automobilske tvrtke Mors postao je 1908. i bio je vrlo uspješan. Tijekom Prvog svjetskog rata, stekao je u Francuskoj (a i u svijetu) reputaciju kao vodeći proizvodni stručnjak. Njegove opsežne aktivnosti u vezi s tvornicom Renault (i srodnim tvrtkama), prthodile su njegovom osnivanju automobilske tvrtke "Citroën" 1919. godine, koja je do početka 30-ih (točnije 1932.) postala četvrti najveći proizvođač automobila na svijetu. Visoki troškovi razvoja 'pogona na prednje kotače', za koji se Citroën zalagao, doveli su tvrtku do bankrota 1934. godine i preuzeo ju je glavni vjerovnik, Michelin, koji je nakon početnih problema poboljšao 'prednji pogon' i profit tvrtke, te postigao veliki uspjeh. Proizvodnja je tijekom Drugog svjetskog rata posustala (do 1957. godine). Tvrka "Citroën" je 1949. godine promovirala novi revolucinarni model automobila "Citroën 2CV" (francuski: deux chevaux „dva konja”), koji je tvrtka počela razvijati 30-ih godina, po naputku koji je André Citroën dao zaposlenim inženjerima: "To treba biti automobil u kojem će seljak moći dovesti košaru punu jaja na tržnicu, a da se pri dpremi nijedno jaje u košari ne zdrobi! Želim kolica sa kišobranom! Automobil koji će biti i kabriolet i limuzina!". Poslije smrti Andréa Citroëna napravljena su samo 3 prototipa tog vozila sa neovisnim ovjesom sva 4 kotača, zračno hlađenim dvocilindričnim četverotaktnim bokser motorom, 'prednjim pogonom' i prvim aerodinamičnim profilom (prvi automobil sa nagnutim vjetobranom!). Početkom Drugog svjetskog rata, radnici Citroëna pripadnici F.P.O.-a, rastavili su prototipove i dijelove posakrivali da ih se ne dočepaju nacistički okupatori. Usprkos tome, nacistička industrijska špijunaža već se dokopala nekih podataka iz razvojnih radionica Citroëna, pa je 1939. godine u Njemačkoj počela proizvodnja plagijata, ali na njemački način sa 'stražnjim pogonom', zračno hlađenim četverocilindričnim četverotaktnim bokser motorom i (gotovo identičnim aerodinamičnim profilom). Kako god bilo, Citroën je tek 1949. godine svjetskom tržištu automobila ponudio "Citroën 2CV", a od 1949. do 1990. godine proizvedeno je 3.868.631 primjeraka limuzina/kabrioleta i 1.246.335 kombija. Automobil čije je oblikovanje na neki način potakla tehnologija industrijske proizvodnje valovitih limova 20-ih godina prošlog stoljeća, a kojeg su omalovaživači nazvali "ružno pače", dok je za zaljubljenike funkcionalnih automobila ostao vječiti "spaček".

Aleksej Minakov (usprkos pozivu koji sam mu putio) nije došao na moju izložbu u Cité, a prije odlaska iz Pariza, još jednom sam posjetio njegov atelje 27.4.2016. (u kojem nisam zatekao Alekseja), ali sam kamerom TETRA snimio panoramu dvorišta njegovog ateljea, u koje sam se spustio požarnim stubištem. Ostavio sam mu poruku u poštanskom pretincu, a nakon povratka u Zagreb poslao sam mu zemaljskom poštom ovu sliku, no nije mo odgovorio. Aleksej Minakov nije mi se javio ni 2019. kada je bio u Hrvatskoj i vodio radionicu starih likovnih tehnika za učenike Umjetničke Škole u Dubrovniku. Javlao mi se samo ponekad telefonom iz Pariza. Zaista samosvojstven umjetnik. Dragocjeno iskustvo upoznati takvog čovjeka.