Ovaj album izložbe “©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ od Berlina do Baške”, održane u galeriji GHETTO u Splitu, od 24. srpnja do 7. kolovoza 2004. posvećujem mom tragično preminulom sinu. Janko Kiš, rođen 24. studenog 1983. tragično je preminuo 9. listopada 2005. godine. Jankiću hvala Ti za svaki tren Tvog kratkog života. Ipak smo više od polovine svih Tvojih dana proveli zajedno. Dana u kojma si me zvao... tata. />>>>Predgovor:>>>>/ U slikanju ima nešto lutalačko, istraživačko. To je traženje u trajanju i trajno traženje. U stvari proces, ritual, obred, magija. Od samih početaka čovječanstva ljudi su se od nepoznatog branili ritualima, obredima, magijama, „čaranjem“, a u tom procesu su nastajali i ostajali tragovi, „šare“, „crteži“, „slike“, za povjesničare umjetnosti, „likovni izraz“. Stvaralo se u transu, uz glazbu, pa nije čudo što je do danas rječnik glazbe i slikarstva ostao univerzalan i identičan. Ritam, ton, skala, boja, kompozicija... Pećinske slike nisu tek puke „dekoracije interijera praljudi“, već tragovi rituala preživljavanja ljudske prazajednice. U tim su tragovima obreda svojih predaka praljudi čuvali i svoj identitet pa je najvjerojatnije tako nastalo ono što su mnogo kasnije ljudi nazvali umjetnost. Htjeli mi to priznati ili ne, slikanje i danas, uz sve sofisticirane tehnološke tekovine crpi istu energiju iz tog istog dubokog korijenja. Grafiteri su najbliži tom izvoru dok u transu, glave „okićene“ slušalicama treštećeg walkmana sa punim rukama spray doza boje obavljaju svoj „ritual“ ostavljanja traga po stijenama „pećina“ današnjih ljudi, velegradovima svijeta. Fotografsko pak slikanje svelo je čitav „ritual“ na čak manje od tisućinku sekunde. Prekratko za pamćenje nastajanja. Ipak, ©ame®@ obs©u®@ (pramajka svih fotoaparata i kamera) ima tu moć da u stvaranju samo jedne slike pored svjetla taloži i prolaženje vremena. Svaka slika (čak i ona nastala u tisućinki sekunde) govori tisuću riječi. Koliko je to priča? Koliko tek priča ima u slici koju je snimila ©ame®@ obs©u®@ snimajući stotinjak sekundi? Odabir ovih 20 slika koje je snimila ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ na putu od Berlina do Baške (od 3. kolovoza do 14. rujna 2000.) odabir je i 20 „priča“ onog što je pratilo proces taloženja svjetlosti na foto-papiru, segment sjećanja za jedan nenapisani putopis. />>>>AKO STE PREGLEDALI SVE SLIKE OVOG ALBUMA I PROČITALI PRIČU SVAKE SLIKE, TADA ĆE VAM VJEROJATNO BITI ZANIMLJIV I SLJEDEĆI:>>>>/ Pogovor:>>>>/ Ovih 20 priča uz 20 slika koje je snimila ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ od 3. kolovoza do 14. rujna 2000. konačno je zapisano od 20. lipnja do 16. srpnja 2004. nakon što su mnogo puta pričane i prepričavane. Na taj način se ispunilo ono što mi je još jedne davne tople noći u Berlinu 4. kolovoza rekla Portugalka Margherita: „Trebali bi opisati sve te doživljaje snimatelja.“, što je dopunila njena prijateljica Leona: „Slikara, gospodin putuje i slika kao nekada stari slikari lutalice, ali slika svjetlom.“. Ove sam priče ipak nazvao „priče opskure“, pokušavajući zamisliti kako bi to izgledalo kad bi ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ mogla pričati što je sve prošla. ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ međutim „priča“ samo slikama koje su opet samo talog svjetlosti na foto-papiru. Ovih 20 slika snimano je ukupno 47.860 sekundi ili da to kažem razumljivije, 13 sati 17 minuta i 40 sekundi. Znatno duže no što je potrebno da se pročita ovih 20 priča opskure. Slike traju duže od priče. Traju onoliko koliko dugo ih se može gledati. Ako se zna „priča“ slike, tad se vjerojatno i sliku može duže gledati. Ne poznajemo li „priču“ slike tad u nju možemo tek buljiti. Ako bi posjetitelji izložbe na kojoj će biti izloženo ovih 20 slika svaku sliku gledali onoliko dugo koliko je nastajala tada bi oni koji su u galeriju došli u 7 sati navečer galeriju napustili tek sljedećeg dana u 8 sati 17 minuta i 40 sekundi. Ako pak pročitaju uz svaku sliku izloženu priču tad će vjerojatno galeriju napustiti prije ponoći, ali sobom će ponijeti priču slike i svoju sliku slike sa pričom. Na karaju svake priče pitamo se dali je sve to što ona opisuje zaista teklo opisanim tokom, a pisac se pita dali svoja zabilježena sjećanja, ili u ovom slučaju zabilježena sjećanja jedne kartonske kutije, ostavi onakvima kakova su zapisana. Kako se osjećamo kada pročitamo priču ili čak roman, a na kraju nađemo napomenu: „sva mjesta, likovi i događaji u ovoj priči su čista izmišljotina autora i nemaju nikakve veze sa nijednim stvarnim mjestom, likom ili događajem koje opisuje“? Vjerojatno isto tako kao kada bi na kraju štiva našli napomenu: „sva mjesta, likovi i događaji u ovom štivu su gola istina i zaista se odnose na sva stvarna mjesta, likove i događaje koji su u njemu opisani“. Nešto poput toga, i ništa od toga nema na kraju nijedne slike, tek možda nadnevak nastajanja slike i potpis autora. (Napisano u Zagrebu, u petak 16. srpnja 2004.) Ivica Kiš