U slikanju ima nešto lutalačko, istraživačko. To je traženje u trajanju i trajno traženje. U stvari proces, ritual, obred, magija. Od samih početaka čovječanstva ljudi su se od nepoznatog branili ritualima, obredima, magijama, „čaranjem“, a u tom procesu su nastajali i ostajali tragovi, „šare“, „crteži“, „slike“, za povjesničare umjetnosti, „likovni izraz“. Stvaralo se u transu, uz glazbu, pa nije čudo što je do danas rječnik glazbe i slikarstva ostao univerzalan i identičan. Ritam, ton, skala, boja, kompozicija... Pećinske slike nisu tek puke „dekoracije interijera praljudi“, već tragovi rituala preživljavanja ljudske prazajednice. U tim su tragovima obreda svojih predaka praljudi čuvali i svoj identitet pa je najvjerojatnije tako nastalo ono što su mnogo kasnije ljudi nazvali umjetnost. Htjeli mi to priznati ili ne, slikanje i danas, uz sve sofisticirane tehnološke tekovine crpi istu energiju iz tog istog dubokog korijenja. Grafiteri su najbliži tom izvoru dok u transu, glave „okićene“ slušalicama treštećeg walkmana sa punim rukama spray doza boje obavljaju svoj „ritual“ ostavljanja traga po stijenama „pećina“ današnjih ljudi, velegradovima svijeta. Fotografsko pak slikanje svelo je čitav „ritual“ na čak manje od tisućinku sekunde. Prekratko za pamćenje nastajanja. Ipak, ©ame®@ obs©u®@ (pramajka svih fotoaparata i kamera) ima tu moć da u stvaranju samo jedne slike pored svjetla taloži i prolaženje vremena. Svaka slika (čak i ona nastala u tisućinki sekunde) govori tisuću riječi. Koliko je to priča? Koliko tek priča ima u slici koju je snimila ©ame®@ obs©u®@ snimajući stotinjak sekundi? Odabir ovih 20 slika koje je snimila ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ na putu od Berlina do Baške (od 3. kolovoza do 14. rujna 2000.) odabir je i 20 „priča“ onog što je pratilo proces taloženja svjetlosti na foto-papiru, segment sjećanja za jedan nenapisani putopis.

SKULPTURA (prva probna snimka)

Naum da kamerom opskurom snimim nastajanje slike, ispričao sam nekolicini kolega slikara, a jedini koji je spremno prihvatio da „pozira“ (zajedno sa svojim štafelajem) bio je Branimir Čilić. Našli smo izgleda istu vibru. Čini mi se da je Branku na neki način čak važniji taj obred slikanja od same slike. Idemo to napraviti u Berlin, rekao je. Malo se ipak iznenadio kada sam na polazak došao samo sa rancem u kojem je bilo tek ono najnužnije i jedna kutija EfKe fotopapira, a nigdje kamere. Napravit ću je kad stignemo, rekao sam, i došli smo u Berlin. Neprekidna vožnja GOLFom dizelašem od Zagreba do Berlina završila je prije noći koja tamo na sjeveru ljeti dolazi još kasnije nego kod nas na jugu. Smjestili smo se kod Brankovih prijatelja, a sljedećeg jutra krenuo sam do KDW-a (čuvene „zapadnoberlinske“ robne kuće) pribaviti što je potrebno da napravim kameru opskuru. Zamolio sam osoblje da mi dopusti potražiti odgovarajuću kartonsku kutiju na otpadu robne kuće, a Nijemci kakvi već jesu, uputili su me svome šefu. Odmah sam uljudno primljen u prostranom uredu, gdje sam ukratko izložio svoj naum, a mladi me gospodin obazrivo izvijestio da nažalost ne mogu očekivati nikakvo „sponzorstvo“ KDW-a jer je „fond kuće namijenjen toj svrsi za 2000. godinu“ već iscrpljen. Ipak nije mogao sakriti svoje čuđenje kada je shvatio da je „malo čeprkanja po otpadu“ KDW-a sve što ištem, no spremno je svom čovjeku telefonom najavio moj dolazak u reciklažno dvorište robne kuće. Dočekao me božanstven izbor najraznovrsnije odbačene ambalaže. Kartonske kutije svih mogućih oblika i veličina. Odabrao sam i zahvalio se na usluzi, a onda za siću kupio u KDW-u ljepilo i list crnog kartona. Vrativši se u stan Brankovih prijatelja prionuo sam na posao, i za par sati kamera opskura je bila dovršena. Ni previše dotjerana ni robusna, dobila je „objektiv“ (rupu promjera cca 0,5 mm) u alufoliji, poklopac sa „maskom“ za ulaganje fotopapira (20x30cm) i to je sve. Nazvao sam je ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@. Trebalo ju je samo iskušati i utvrditi kako radi. Kupaona u stanu Brankovih prijatelja postala je na kratko tamna komora i fotolaboratorij. Uložio u kameru prvi list fotopapira i sljedećeg dana, rano ujutro odšetao do Tauenzientstrasse gdje sam dan ranije u blizini KDW-a uočio prvi motiv. Došao sam pod skulpturu, namjestio kameru tako da snima motiv širokog raspona osvjetljenja i u 8:25 skinuo poklopac sa „objektiva“ kamere. Počelo je prvo „probno“ snimanje i sve što je još trebalo bilo je čekati kraj ekspozicije i čuvati kameru da je netko ne pomakne. Oko skulpture u parku bilo je nekoliko klupa. Sjeo sam na jednu i promatrao jutarnje bujanje gradske vreve. Jedna starija sitna sijeda dama došla je preko ulice u park prošetati malu bijelu pudlicu. Donijela ju je na rukama. Zastala je na sred parka i spustila svoju ljubimicu na travnjak. Životinjica je potrčala njuškicom prislonjenom uz tratinu, a u ruci sitne dame kolotura se klepetom odmotavala ispuštajući povodac na razvlačenje. Dok je damica polako koračala stazicom sred parka, kujica je trčkarala amo tamo obilazeći sva ona „svoja“ mjesta i upijajući mirise. Odjednom je kao ukopana zastala na samo par metara od kamere i dok je tako stajala njena joj se gospodarica primicala odozad laganim hodom, a kolotura u njenoj ruci uz polagano klepetanje uvlačila je zategnut povodac. Kuja je nanjušila nešto novo na „svom“ terenu. Ustao sam sa klupe i polako pošao prema kameri u koju je zapanjeno zurilo babino štene. Neće valjda skočiti na kameru i upropastiti mi prvo snimanje, pomislio sam, a kada sam došao nadomak kamere pogledao sam na sat. Nije prošlo ni 5 minuta od početka snimanja. Netom sam podigao ruku da vidim sat, a pseto je zacvilio okrenulo se i preneraženo odjurilo svojoj gazdarici u naručje tako brzo da rasklepetana kolotura nije dospjela uvući povodac, već je ovaj mlohavo tronuo na travnjak i stazicu i ostao tako dok je baba skupljala svoje mezimče. Stojeći tako između kamere i potencijalne pogibelji po uspjeh prvog snimka, pogodio me ledeni pogled stare vještice u kojem je bilo isto toliko mržnje i straha pred nepoznatim kao i u njenoj džukeli koju je zlatom okovanim kvrgavim rukama privila na uvele grudi. Okrenula se i otišla. Ponovo sam pogledao na sat. Bilo je već 8:36, a htio sam snimati tek 10 minuta.