Na put iz Švicarske u Hrvatsku zastali smo u Milanu. Rekao sam bratu da tamo neizostavno želim snimiti jednu sliku pola milenija nakon „otkrića“ kamere opskure renesansnog velikana Leonarda da Vincija. I moj brat je trebao nešto obaviti u metropoli Lombardije pa nam se sve složilo. Stigli smo pred jutro. Oko 6 sati našli smo mjesto za parkiranje u neposrednoj blizini katerdrale. Kameru sam pripremio za snimanje još prije polaska pa sam je samo stavio pod mišku i krenuo prema milanskom katedralnom trgu kroz grad koji se budio. Svaki velegrad ima svoj životni ritam. Na prvi pogled dnevni život svih metropola izgleda isti no nakon nekog vremena upoznavanja uoče se razlike. Noću je gradove lakše upoznati jer ritam noćnog života svakog velegrada pokazuje izrazite individualnosti. U svom buđenju, gradovi kao i ljudi, najbrže pokazuju svoje lice. Zbog tog volim osvanuti u nekom gradu i gledati ga dok se budi. Proteže se u svojoj postelji, uspravlja se, tare oči, silazi iz postelje, odlazi u toalet, gleda krmeljivim očima u zrcalo propitkujući svoj odraz, umiva se, pere zube, tušira se, otire ručnikom, češlja, oblači, šminka, bira cipele, nakit i što još ponijeti sobom za taj dan i izlazi na ulicu, trg u park. Dok poljevači ulica i smetlari dovršavaju svoj noćni posao i vraćaju se u depoe, prvi tramvaji izlaze iz remize u grad, cvile na zavojima tračnica i klepeću prelazeći skretnicama prevozeći tek ponekog ranoranioca ili odvozeći zadnje noćne ptice. Razna mala dostavna vozila razmile se gradom na sve strane dovozeći do kioska i trgovina svježe voće i povrće, novine, cvijeće, meso, ribu i plodove mora. Milano je vjerojatno grad koji ima najraznovrsniju paletu dostavnih vozila. Dvokolice, trokolice i one na 4 kotača na pogon guranjem, tegljenjem, pedaliranjem ili neki motorni pogon. I eto me na trgu katedrale. Sunce već obasjava visoka pročelja zgrada što uokviruju trg dok sjena velebne katedrale još zastire više od polovine trga. Tu je motiv, a i mjesto sa kojeg ću snimati. Metalna ograda stubišta koje izlazi iz gradskog podzemlja. Bez izmjere svjetla postavljam kameru na metalnu ogradu koja je još u sjeni katedrale i u 7:17;30 skidam poklopac sa rupe. U svakom slučaju, putanja sunca odredit će trajanje snimanja. Morat ću završiti snimanje prije no što sunce proviri iza obrisa katedrale načičkanog tornjićima. Ljudi dolaze onim ritmom kako ih dovozi gradski prijevoz, prolaze trgom u valovima i nestaju negdje u ulicama. Na jednom kraju trga sitna starica hrani golubove što se poput pčela roje oko nje dok jedan bradati krakonja na drugoj strani trga klepetaljkom rastjeruje ptice. Jato golubova se podiže kao taman pernati oblak, napravi krug dva nebom iznad trga i ponovo aterira. Dvojica policajaca prolaze trgom i pogledavaju me. Kutija na ogradi, ja kraj nje. Gledam na sat. Pokazuje 7:35. Policajci ponovo prolaze. Ovaj put tik do mene. Obilaze me i zastaju na drugoj strani ograde stubišta. Jedan se leđima naslonio na ogradu, a drugi je stao sučelice kolegi i gleda me. Razgovaraju. Vjerojatno nagađaju zašto tu stojim kraj kutije. Sjena katedrale već se skratila. Za kojih desetak minuta sunce će obasjati kameru i to će biti kraj snimanja. Nakon četvrt sata policajci ponovo kreću u ophodnju. Odlazeći do portala katedrale još su par puta pogledali prema meni. U 8:01 sunce mi zasja u oči. Kamera je niže. Njen „objektiv“ još je u sjeni. Stajem pred kameru i gledam kako se sjena katedrale spušta prema njenoj rupi. U 8:02;30 spuštam poklopac preko rupe. S kamerom pod pazuhom, prelazim trg. Prilazim policajcima i predstavljam im se. Pokazujem putovnicu i objašnjavam što sam radio. Kažem im da bih sada trebao u tamnoj komori izvaditi snimku i uložiti novi list papira. Vraćaju mi putovnicu i daju mi znak da ih slijedim. Prilazimo čovjeku u odori kraj netom široko otvorenih vratiju robne kuće. Policajci temperamentno gestikulirajući razgovaraju sa čuvarom, a onda svi ulazimo u robnu kuću. Sanitarni čvor robne kuće bit će moja milanska tamna komora. Ušao sam sa svojom kutijom i rancem u prostrani pretprostor toaleta (sa 6 umivaonika) u kojem je nakon isključene rasvjete bio savršen mrak. Trojica su me čekali na izlazu iz toaleta kada sam „napunio“ kameru. Čuvar je ponovo uključio rasvjetu, a jedan od dvojice policajaca ušao je „provjeriti“ da nisam što slučajno zaboravio. Nije bilo nikakvih „zaboravljenih“ stvari. Srdačno smo se pozdravili i razišli.