Evo pa ko voli čitat:

Kandijski je rat u 17. stoljeću ugrozio opstanak dalmatinskih gradova, pogotovo Splita.

Autor: Duško Kečkemet

Tri općenito istaknuta kulturna spomenika grada Splita bili su Palača cara Dioklecijana, Lazareti i bastionski pojas gradskih utvrda. Obranu prvim građanima, u srednjem vijeku, pružale su zidine i kule bivše careve palače.

Od početka 15. stoljeća Split je pod upravom Mletačke Republike. Njoj je, kao izrazito pomorskoj sili, sigurnost plovidbe u trgovine duž ove obale Jadrana bila odlučna, pa se nadalje brinula za njezine gradove, među njima i za Split. Porazom kod Lepanta 1571. godine turska su osvajanja izgubila u pomorstvu, ali su nastojala kopnenim nadiranjem osvojiti ovu obalu, naročito dalmatinske gradove, pa i Split, mada su u neratnim godinama Turci živo surađivali sa splitskim trgovačkim lazaretom.

Prvo istaknuto gradsko utvrđenje što ga je mletačka uprava početkom 15. stoljeća sagradila u Splitu bio je gradski Kaštel na obali. Morejski i Ciparski rat u 16. stoljeću nisu bitno ugrozili grad Split, ali jest dugotrajni Kandijski rat 1645.-1669. godine, a malo i sljedeći rat krajem toga stoljeća.

Nova ratna tehnika u 16. i 17. stoljeću, uvjetovana djelovanjem topova, potaknula je novi sustav utvrđivanja gradova, ne više od topovskih paljbi koje su rušile lomljive zidove, nego jačim zidinama pojačanima obilnim zemljanim nasipima, sustavom bastionskih utvrđenja, što ih je u europskoj ratnoj tehnici osobito razvio francuski fortifikator Sebastian Vauban, ali su za utvrđivanje dalmatinskih gradova u 16. i 17. stoljeću važniji bili talijanski ratni inženjeri, među kojima je bilo i Dalmatinaca.

Kandijski je rat u 17. stoljeću ugrozio opstanak dalmatinskih gradova, pogotovo Splita, koji je tada bio, po brojnim svjedočanstvima, vrlo slabo i staromodno branjen. U Splitu su tada sagrađena tri manja gradska utvrđenja bastionskog tipa, sa zemljanim nasipima, zvani Civran (1630., danas u Marmontovoj ulici), Bernardi (1664., na današnjoj Vid Morpurgovoj poljani) i utvrda Bačvice (1666., danas Park pomoraca), a zatim i dobra bastionska utvrda Gripe (1666) na brežuljku presudnom za obranu grada.

Mnogim molbama građana, a zalaganjem više mletačkih vojnih graditelja, osobito nakon što je general Leonardo Foscolo 1648. zauzeo turski Klis, započela je izgradnja novog bastionskog sustava obrane grada. Istaknuti projektant splitskog sustava bastionskih utvrđenja bio je inženjer Aleksandar Magli, Hvaranin, ali su u daljnjoj obradi projekata i u građenjima i održavanjima tih utvrđenja susdjelovali i ostali mletački ratni stručnjaci.

Brojni planovi Splita 17. i 18. stoljeća, prikazuju nam te utvrde što su s istočne, sjeverne i zapadne strane opkoljavale grad i pučka gradska predgrađa, ali i njihovo tijekom vremena djelomično oštećivanje ili rušenje.

Sustav utvrđenja grada Splita sastojao se od pet bastionskih utvrda i spojnih zidova među njima. Svi su bili građeni od vanjskih kamenih zidina – od kamena što se uglavnom donosio da salonitanskih antičkih ruševina – i unutrašnjeg zemljanog nasipa, koji je mogao odolijevati tadašnjoj topovskoj paljbi. Bastione su spajali jednako utvrđeni zidovi, osim s južne morske strane, jer turska opasnost s mora tada nije prijetila.

Istočno, na obali, na kraju lazareta, bio je polubastion Sv. Jurja (ili Cornaro); prema sjeveroistoku bastion Contarini (ili Sv. Jerolima); sjeverno glavni bastion Corner (ili Cornaro); prema sjeverozapadu bastion Priuli; prema zapadu, na obali bastion Cornaro (ili Sv. Antun). U novim gradskim zidinama otvorena su i nova gradska vrata na više položaja.

Prostor neposredno unutar i izvan tih gradskih zidina bio je oslobođen od svih posjeda i građevina, pa su u tom utvrđivanju porušene na stotine kuća gradskih doseljenika na Lučcu, Manušu, Dobrome i Velom Varošu, među njima i ranija crkva Sv. Petra, koja se prvotno nalazila otprilike na položaju današnjih Prokurativa.

U početku devetnaestog stoljeća francuski general, kasnije maršal, Auguste Marmont srušio je dio ranijeg Mletačkog kaštela i zapadni polubastion Sv. Antuna da bi produžio i novim građevinama uljepšao splitsku rivu. Austrijska je uprava, nakon francuske, nastojala zaštititi ranija utvrđenja u gradu, ali su građani postupno gradili na njima. Gradnja usjeka željezničke pruge i zgrade Velike realke oštetili su bastion Contarini i srušili ostatke polubastiona Sv. Jurja.

Produženje Marmontove ulice porušilo je dio bastiona Priuli, da se na položaju nasipa podigne neprikladna ostakljena zgrada, a danas je u tijeku djelomično rušenje i obezvrjeđivanje nametljivim građevinama bastiona Contarini.

Prvi novinski članak što sam ga 1951. objavio u Slobodnoj Dalmaciji glasio je 'Sačuvajmo barem ostatke gradskih bedema'. Čini se da je bio uzaludan. UNESCO-va zaštita povijesnog dijela Splita odnosi se na Dioklecijanovu palaču, ali i na barokni sustav bastionskih utvrda Splita, istaknut u razvitku europske vojne arhitekture. Njegova ugrožavanja mogu prekinuti i UNESCO-vu svjetsku zaštitu povijesnoga Splita.

Usput bih spomenuo da danas Venecija potiče zaštitu i bolju ocjenu mletačkih utvrđenja u Dalmaciji, čemu se odazivaju u Zadru i Šibeniku, ali današnji Split, nažalost, uopće ne poznaje taj istaknuti dio splitske povijesne i kulturne baštine, ne spominjući nigdje, ni jednim javnim zapisom, ogorčenu i presudnu borbu Splita u Kandijskom ratu 1657. protiv turske opsade, kada mu je prijetila opasnost da bude osvojen i porušen poput stare Salone.