„Moraš doći ovog vikenda do mene da vidiš svojim očima....“, rekao je kao da se ispričava, Nediljko, dok smo jedne za ovo proljeće sasvim uobičajene kišne večeri, pokisli do gole kože, ali nas za to baš uopće nije bilo briga jer smo hitali iz Fotokluba uzbuđeni i zadovoljni odabranim fotografijama za njegovu izložbu. Dugo sam razmišljala o toj rečenici koja u sebi krije nevjericu da je ono što je zabilježio njegov fotoapat dovoljno zorno da dočara taj njemu blizak prostor...a jedna od uloga fotografije je baš i ta, doživljaj prostora tuđom percepcijom, interpretacijom i emocijom prenesenom u kadar.

Nediljkov portret prostora kreće od idiličnih pejzaža uz Peručko jezero u svim godišnjim dobima i dobima dana koji će svakom ljubitelju prirode izmamiti uzdahe i komentare o smirujućem djelovanju, u rodoljubima će izazvati ponos na ljepote zemlje u kojoj živimo i želju da se i sami tamo zaputimo i doživimo još neko od mnogobrojnih lica tog čarobnog kraja.

Zumiranjem iz širokih kadrova priča postaje postaje dublja i snažnija kad s prirodnih ljepota prelazi na pripovijedanje priče o tom istom kraju kroz portrete susjeda, prijatelja, slučajnih prolaznika, usamljenika, veseljaka..... Nekad pritajen i neprimjetan, drugi puta u tako prisnom kontaktu s onima o čijem nam životu priča fotoaparatom, da potpuno nestaje nelagoda koju njegovo prisustvo izaziva u neprofesionalnim „modelima“, pa se promatraču čini da je i sam uvučen u kontakt s osobom na slici.

Suprostavljajući smirene kolore pejzaža kontrastnim crno-bijelim portretima ljudi koji rade, odmaraju se, uživaju u zrakama sunca na licu, brinu o svojim životinjama i svojim malim i velikim svakodnevnim brigama i veseljima, pred nas je prostro zaokruženi portret prostora od Svilaje do Dinare,onako kako je ne možete doživjeti svojim, već samo njegovim očima.

Jelena Popić