Lijepa fotka, dobrog naziva!

hvala ljudi

Jaka

ŽIVOTNI BALANS

Mater ga rodila. Trećega po redu.

Treći porod i napokon muško.

Bilo je tu i veselja i radosti i predskazanja. Bilo je tu i susjeda, pa čak i dva vojna lica.

I svi su uglas i uz ljuticu šljivovicu prorekli kako će maleni Milovan nešto postati.

«Ehe, smije se k'o glumac, vidi što je kočoperan. Ma vidi mu samo prodorne oči. Sigurno će nešto postati»

Godine su prolazile, Vlade se mijenjale, nogometaši odlazili i dolazili a Milovan se razvijao.

Zanat završio. Staž odradio i nekako se sa životom spetljao. Uhvatio.

Ipak, odrastanje je kratko trajalo. Život je više tražio. Više, brže, jače, a emocije su ostale iste. Ostale ili zaostale. Uglavnom, tempo života nisu pratile.

I tako, dok si rek'o keks, prvih pedeset je prošlo, a Milovana ništa dobro nije snašlo.

A trudio se on, ne može se reći, trudio se gdje god je bio, i koliko je znao, ali ljuta sreća uvijek mu je okretala leđa i njegov trud nikada nije dovoljno nagradila.

Trudio se, sve do dana kada se osvrnuo i shvatio kako nema prijatelja, ženu, kuću. Trudio se , sve do dana kada je shvatio da iza njegovoga postojanja nema nikakva traga. Nema otiska, pečata niti vrijednosti i značaja.

Trudio se, koliko je mogao i znao, a onda se samo prepustio. Rakijom balans nivelirao i na kraju uz rakiju zaspao.

A kada zaspi, Milovan sanja. Sanja dvije sestre, njihovu čeljad, vatromet na Pertovaradinu, ravnicu i vječnu pobjedu Vojvodine.

Sanja toplinu plamena u kaminu, kobasice, slanine i šunke na tavanu…

Sanja kutak koji je oduvijek želio.

Sanja.

Sanja i samo ponekad zna, kako mu slatke snove od stvarnoga života razdvaja tekućina, prepuna alkoholnih molekula.

Sanja i zna, kako mu baš ta tekućina izgubljeni život balansira.

odlican ulov!