Tužno je svirao trubu u mračnoj, kišnoj ulici u pustom djelu željezničkog grada. Kraj njega su prolazile dotjerane dame u toaletama, neki muškarci u otmjenim odjelima bacajući mu koji novčić samo da prekine sa svojom tužaljkom. Vjerovatno jer ih podsjeti na ono od čega bježe u ovim kasnim večernjim satima. Nekoliko auta vozi po ulicama toga tmurnog grada, u daljini grad svijetli. Kao da zove na grijeh...

Čuju se uzdasi, krici i sada već i tišina. Jutro je!

Dali će i danas navečer svirati istu tužaljku? Sve ovisi o gradu!