Snimio: Nikša Antonini-izložba fotografija
[napisao simon. 27 Veljače 2007.][vijest pročitana 1560 puta]
vrijeme: 27.2.2007. - 24.3.2007., 19,00 mjesto: Zagreb; Galerija Badrov, Trg Žrtava fašizma 1 organizator: Galerija Badrov url: http://www.badrov.com/ Izložba fotografija 'Snimio: Nikša Antonini' otvara se u utorak, 27. veljače, u 19 sati, u Galeriji Badrov. Radovi se mogu pogledati do 24. ožujka.
'Od laboratorijskih 'Slučajnih slika' iz 1978. godine do dramatične i autentične ratne kronike iz devedesetih godina, Nikša Antonini ostvario je zavidnu karijeru profesionalnog fotografa. Započeo je s tehnološkom i procesualnom 'greškom' koju je svjesno ugradio u svoje 'Slučajne slike' i koju je često znao sjajno iskoristiti u stvaranju opusa izuzetna ekspresivnog naboja. I prije nego što su ga slike uputile pozivu fotoreportera, vrlo je jasno dao do znanja da određena količina estetske anomalije utvrđuje cjelinu fotografske slike. Kasnije, na ratištima po Hrvatskoj, u okolnostima u kojima nije bilo vremena za estetsku konceptualizaciju, Antonini reagira spontano, ugrađujući u svoje 'reporterstvo' snažnu i angažiranu poruku. Poruka, međutim, nije dokument, ona je mnogo više od toga, i upravo ono profinjeno akumulirano estetsko iskustvo iz mirnih vremena dalo je njegovim ratnim slikama potrebnu etičku dimenziju u kojoj svaki medij, pa tako i fotografija, ostvaruje svoju umjetničku funkciju.
Ograničeni potencijal fotografske slike, jer se na kraju ipak radi o slikama, Antonini je kao i svi vrsni fotografi i reporteri znao iskoristiti na najbolji način. Njegovim slikama nije bila potrebna jezična proteza. Sve ono neizrecivo u tim ratnim godinama, a toga je dakako bilo mnogo, obavilo je poput aure ta crno-bijela slikovna svjedočanstva kojima je Antonini magijom i alkemijom medija podario život, koji je njemu samome bio grubo i tragično uskraćen. U svakoj slici što ih je Antonini snimio na svojim reporterskim zadacima, jasno se osjeća gusta kritična masa koja djelotvorno pokreće mehanizme složene senzorne percepcije na simboličkoj razini.
Obično se kaže da su ratni prizori fotogenični sami po sebi, ali fotogeničnost sama po sebi nije dovoljna da se od prizora učini slika. Niti medij sam po sebi. 'Zaboravite medij; mislite o fotografiji kao poruci, a ne kao mediju' pisao je svojedobno Douglas Davis, umjetnik i pisac velikog ugleda. Da progovori svoji vlastitim jezikom, mediju je potrebno mnogo više od tehnologije kojom raspolaže.
Promotri li se pažljivo pogled kojim Nikša Antonini promatra čovjeka što ga je snimio na svojem posljednjem reporterskom zadatku, kamere kojima je u tom času bio opremljen govore o njegovu zvanju, ali ne i o pozivu. O tome govore njegove žive oči i duboki pogled. Ako je oko ogledalo duše, a to svakako jeste, slike koje je Nikša Antonini za života učinio, odraz su plemenita poziva kojem je ovaj fotograf posvetio svoj život. U širokom rasponu od priobalnih pejzaža do dramatičnih ratnih fotografija, medij mu je bio samo sredstvo uz čiju je pomoć stvarao slike u koje je ugradio i svoje i srce i svoju dušu. Gotovo je nemoguće takve slike racionalizirati. Bez suvišnih riječi i narativnih dodataka, svojstvom vlastite vizualne sugestivnosti i čarolijom kakva je svojstvena mediju fotografije, slažu se jedan do druge u skrivene pretince naše vlastite memorije, kako bi 'ovdje i sada' ponovno oživjele ne samo kao slike, već i kao stvarnost u svim njezinim dimenzijama koju je Nikša Antonini vidio, osjetio i živio.' Želimir Koščević
