Fotografije Silvestra Kolbasa u kuli Lotrščak
[napisao simon. 19 Veljače 2009.][vijest pročitana 1622 puta]
vrijeme: 18.2.2009. - 22.2.2009.19,00 mjesto: Zagreb; Kula Lotrščak, Strossmayerovo šetalište 9 organizator: Galerija Klovićevi dvori Snapshot – brzo okidanje u kuli Lotrščak predstvalja fotografije Silvestra Kolbasa, koje se mogu pogledati od 18. do 22. veljače. Otvorenje slijedi u 19 sati.
'Što je ponavljano snimanje istoga mjesta? Moja je prva asocijacija film Dim gdje on svakoga jutra snima isti ugao ulice. Desetljećima! To je zato jer se čovjek lakše i brže sjeća priča iz filmova nego iz života zato jer su već pročišćene, strukturirane, pripremljene za pamćenje. Zato se često i lakše sjećamo fotografija nekih događaja, bez obzira što smo im prisustvovali, nego samoga događaja. Ponavljano snimanje istoga mjesta, što obično implicira i isti kadar, je svakako bilježenje protjecanja vremena, neka meditativna aktivnost, potvrđivanje vlastite prisutnosti u svijetu, ali što još?
Kolbas snima livadu pred prozorom novozagrebačkog stana. Staze i cestica se križaju tako da čine možda neki znak dječaka koji trči. Barem onako kako to crtaju djevojčice. Promatranje, snimanje, ponavljane familijarizira nas s pejzažom i on postaje dobra podloga za otčitavanja nekih drugih događanja. Istinski nove stvari možemo primijetiti samo u potpuno poznatom okruženju. Komadić urbanog krajolika Silvestar Kolbas učestalim fotografiranjem posvaja. Taj je krajolik postao vrlo osoban već kadrom zadanim pogledom kroz prozor, prozor stana u kojem je živio dok je snimao ovu seriju fotografija.
Mi smo živjeli u stanu od 95. godine. Pod prozorom je bila ta livada koja izgleda kako izgleda. U početku je tu raslo jedno stablo, ali ga je neka nova nadmena stanarka posjekla. Ja sam se posvadio s njom jer što ona ima s tim, nije to njeno, to je naše drvo. Ono je raslo pred mojim prozorom na trećem katu što je rijetko da si tako visoko a imaš stablo pred prozorom. Uglavnom iz toga razdoblja su ostale slike s drvetom. Tamo je zgodan pogled. To je jedan mali stan u Novom Zagrebu ali je vrlo otvoren prema sjeveru pa vidiš cijeli grad i Medvednicu. To je bilo najljepše u stanu.
Bilježenje počinje zbog otvorenosti. Kao što to često bude slučaj, bilježi se mnogo ne sasvim vidljivih stvari, koje su ipak zabilježene. Pitanje je samo tko ih može otčitati, za koga su zabilježene. Dobi radovi nemaju samo više nivoa značenja već i puno nivoa čitljivosti. I mi nekako slutimo i one koje ne možemo jasno raspoznati, ocrtati, razumjeti. Slutimo da tu ima još neke priče i činjenica da je ima uzbudljiva nam je sama po sebi.
Ovdje je tako među ostalim zabilježena i odsutnost stabla. Taj dio je bez konteksta koji nam otkriva autor potpuno nedohvatljiv, no neprisutnost je vidljiva. Kako? Pa možda minimaliziranim sadržajem. Dakle kadar je gotovo identičan i definira ono što Kolbas naziva grafizmom prizora i snagom znaka. Dječak koji trči, nekoliko puteljaka i jedna mala cesta. Mijenjaju se godišnja doba. Tek povremeno su tu neki ljudi koji stvaraju neke nove drugačije situacije. No snažni grafizam osnovnog znaka je i dalje dominantan. Neki su snimci upečatljivi. Neki su tihi, snažni baš zato jer su obični. Bjelina snijega u koju su koraci po puteljcima ucrtali figuru! Pogled kroz granje stabla kojeg više nema. Pojava ljudskih figura začuđuje jer je motiv puteljaka toliko prisutan.
Što je snimljeno? Kad odgledamo dovoljan broj fotografija asimilirat ćemo njihovu strukturu i ona će postati ekran na kojem ćemo moći uočiti različite pomake u percepciji. Pomake u percepciji snimatelja i vlastite pomake recepcije. Svaki puta vidimo nešto drugo, zar ne?
Uočit ćemo da se prizori urbanog pejzaža pretvaraju u oblik bilježenja onoga za što nemamo pravog jezika, koda ni znaka. Zbog onog minijaturnog odsječka vremena u kojem se dogodi fotografija, zabilježeni prizor (ili fotografija) korespondira s tokovima svijesti. Tko zna zašto je jednom samo staza tamna u bjelini snijega a drugi put se snijeg zadržao samo na stazama i dječak koji trči ispisan je njegovom bjelinom.
Ponavljanje je tako stvorilo novi jezik, situaciju koja je toliko poznata da može pokazati neočekivano. Odabrane fotografije pripadaju seriji od više stotina snimaka. Takvo ponavljanje istopilo je objekt reprezentacije i prisilio nas da pomaknemo svoj „horizont očekivanja“. Da potražimo sadržaj negdje drugdje. I tako je otvorena mogućnost da se fotografijom zabilježi ono što sasvim sigurno nije u kadru.' Marina Viculin, Dječak koji trči
Silvestar Kolbas
(ivana.podnar@min-kulture.hr, 18.02.2009)
