Prva samostalna izložba Davora Žerjava — vijesti

Između svibnja 2013. i prosinca 2015. Žerjav je snimio 501 portret od kojih u velikom formatu izlaže 25 portreta, a u malim formatima sve fotografije s projekta. Izložba će biti otvorena za posjetitelje svakog dana do 1. travnja od 17 do 19 sati.

Predgovor za izložbu napisao je Max Juhasz:

"Na drugi pogled

Prije nekoliko godina, šećući sa svojim psom na području nedaleko svoga stana, na kojemu se pripremao teren za izgradnju novih stambenih zgrada, naišao sam na gomilu odbačenih stvari, istih onakvih kakve se mogu vidjeti pri odvozu glomaznoga otpada. Prilično čest prizor u gradu, naročito na mjestima poput novih gradilišta gdje oni koji odlažu i odbacuju svoj otpad računaju kako će, obzirom da tu zacijelo ima kamiona, netko zasigurno odnijeti i njihove nepotrebne stvari. Ništa ne bi bilo neobično da mi nije, onako u prolazu, za oko „zapelo“ nekoliko kutija među kojima je bila jedna prosutoga sadržaja. Sadržaj su bile nekakve fotografije. Preturajući po njima, nisam mogao ostati ravnodušan na nenadano otkriće među svim tim stvarima. Bile su to većinom stare obiteljske fotografije, očito zagrebačke obitelji, ručno izrađene danas već pomalo zaboravljenim postupkom u tamnoj komori, gomila dijapozitiva sa slikama nekakvoga edukativnog sadržaja te jedna omanja kutija koja me je poprilično iznenadila svojim sadržajem. Imala je nekoliko originalnih, već požutjelih fotografija staroga Zagreba, za koje sam naknadno utvrdio da su snimljene oko 1928. te nešto veću količinu studijskih portreta. Iznenađenje je bilo tim veće što su isti snimljeni u glasovitome atelijeru Foto Tonka, točnije rečeno, atelijeru koji je pripadao Antoniji Kulčar Tonki (1887. – 1971. ), jednoj od najznačajnijih portretistica i društvenoj kroničarki svoga vremena. Uz fotografije iz njezina atelijera, barem sudeći po pečatu sa stražnje strane slika, nekolicina portreta snimljena je i u studiju svima nam poznatoga Toše Dabca (1907. – 1970.), jednog od osnivača i glavnih predstavnika tada znane i poznate Zagrebačke škole umjetničke fotografije.

Poslije, dok sam u svome domu pomnije pregledavao sadržaj te kutije koju sam uzeo s otpada, nisam mogao ne zapitati se tko su svi ti ljudi, kakvu sudbinu dijele jer njihova su mi lica, premda na prvi pogled sasvim obična, ista reklo bi se, ipak nešto govorila bez obzira što su mahom sve to bili studijski portreti snimljeni vjerojatno po narudžbi. Možda je to pomalo romantično ushićenje pronalaskom ili emanacija prošle stvarnosti doprinijela tome da osjetim snažan melankoličan naboj „onoga što je bilo i onih koji su bili“ kako bih u svakome od tih lica vidio čovjeka? Ne znam, ali danas pregledavajući u miru svoga doma fotografije Davora Žerjava, točnije rečeno njegov autorski projekt „LICA“, vraćam se pomalo hipnotičkoj repeticiji čudnovatoga punctuma. Projekt je to koji je možda nemoguće shvatiti i doživjeti ako ga se promatra uobičajenim pogledom na stvarnost koja ne postoji, dohvatljiv je jedino otvorenošću pogleda koji ne gleda samo u lica. Stoga je manje poznati francuski filozof Henri Bergson možda bio sasvim u pravu kada je rekao da je „opažanje tek jedna istinska halucinacija“, u smislu da promatrajući sliku, ne dobivamo trenutno viđenje stvarnoga. Svaka je istinska realnost uvijek nerealistična, dodao bih i nadrealna, obzirom da objektivni prikaz ne postoji zbog ontološkoga statusa fotografije i zbog toga što postoji samo „subjektivni“ snimak; čak i kad je u najdoslovnijemu smislu dokumentarna, fotografija je uvijek na izvjestan način „autoportret“ snimatelja.

„LICA“ Davora Žerjava nisu samo lica, nisu socijalno ili politički angažirana, nisu potresna i provokativna, a nisu ni lica koja će možda netko nekada pronaći na nekom odlagalištu te se možda zapitati tko su bili ti ljudi. Lica Davora Žerjava su njegov autoportret u kojemu taj nepopravljivi idealist i romantičar zrcali svoju vjeru u čovjeka, susjeda, sugrađanina dajući mu pritom priliku da bude to što jest pred objektivom njegove kamere. Izuzimajući boju kao nepotreban kozmetički dodatak, odabire crno-bijelu tehniku i svjetlo kojim pomno i znalački oblikuje volumen svojih snimaka. Mogu reći da im daje notu apstraktnoga, nadrealnoga i već sada pripremljenoga za onaj perpetuum mobile u fotografiji, intimni trenutak između subjekta i autora. Taj jedan klik u djeliću sekunde, koji je spreman ponavljati se bezvremeno u pogledu snimljene osobe, a koji ona sama u trenutku snimanja ne može vidjeti, nedostižan je trag same misli kao budnosti koja je posredovana i izložena u obličju slike. U tome je smislu Žerjav svojim projektom „LICA“ ispuno ne samo svoja autorska nastojanja nego je ujedno i svojim pristupom te realizacijom na neki način pokušao, i rekao bih uspio, te ljude približiti jedne drugima u vremenu kada se čini kako to uspijevaju samo ljudske tragedije ili tužne pojedinačne sudbine, u vremenu kada ljudi više nemaju vremena jedni za druge, pa čak niti za sebe. Ne natječući se s umjetnošću, jer kako je Man Ray i sam rekao; „Prije ste mi rekli da fotografija nije umjetnost! E, pa sad vam ja odgovaram: Umjetnost nije fotografija!“, Davor Žerjav će za pronicavoga promatrača biti autor koji je uspio izbjeći tehnički posredovanome trenutku svjedočenja, u kojemu svjetlo ima tek ulogu svjedoka, te postati i opstati u svome projektu kao netko tko je jednostavno volio ljude… dobri fotografski duh Čakovca."