Puste su te livade, kojima su prije malene cipele udarale loptu i zbrajale dane završetka tog "ferja".

Zajedno smo provodili sve dane, djelili ih na dobre i loše. Ono kada smo krajem ljeta pekli "pečence" na žaru od susjeda, te krali paradajze i paprike po vrtovima naših baka. Uvijek je netko imao razbijeno koljeno, ali i nastajala neka nova ljubav. Tako majušni rasti smo počeli, brkove dobivati, dlake, počeli mutirati, a tako su i livade počele pustiti.

Danas je samo ostao neki šaš, neka šikara, gdje više nema niti naših tragova niti golova. Nema više radosti, niti osmijeha.

Nema više Marka otišao je za Njemačku, Ivo postavlja keramiku, Robert je u Norveškoj otišao trbuhom za kruhom, Pips veže aramturu u Betonari, Vidić je otišao u Rijeku, a ja sada tu na toj našoj livadi osluškujam naše glasove i čujem našu pjesmu...