Nakon dovršetka prvog snimanja trebalo je zamijeniti papir u kameri, a to znači u tamnoj komori izvaditi (nerazvijenu) snimku i uložiti novi list fotopapira. To je ipak na neki način problem kad se snima na terenu takvom napravom kakvu koristim. Nije to obična rutinska zamjena ispucanog filma koja se može jednostavno izvesti na dnevnom svjetlu. Meni treba prava tamna komora. Mračna soba u koju ću ući sa kamerom i u potpunom mraku je otvoriti, izvaditi snimku, spremiti je u kutiju iz koje ću izvaditi novi list papira i uložiti ga u kameru. U svakom slučaju, majmunska znatiželja da vidim rezultat prvog snimanja odmah me uputila do tamne komore, kupaonice u stanu Brankovih prijatelja. Putem do tog mog improviziranog laboratorija razmišljao sam kako riješiti taj problem na terenu. Zastajkivao sam pred vežama, garažama čak i kontejnerima za smeće. Na kraju sam ušao u kafić. Već je prošlo 10, a još nisam popio kavu. Sjeo sam, odložio kameru pored stola i dok sam pijuckao mlaku švapsku kavu pogledom sam tražio gdje su vrata toaleta u tom lokalu. Na dnu prostorije paravan od tamno bajcane šperploče, uz njega neki rahitični filadendron (poslije sam shvatio da je od plastike), a na paravanu emajlirana bijela pločica sa tamno plavim slovima, TOILETTE. Nikad ranije nisam ulazio u nijedan zahod sa takvom žarkom željom da unutra bude potpun mrak. Ušao sam, a zahod blista! Kolosalno osvijetljen čist predprostor sa dvoja vrata, za dame i gospodu. Sva sreća, ženski je na fasadnoj strani, ima prozore, znači muški je na unutrašnjoj strani. Sigurno dobar mrak. Prvo sam potražio gdje je prekidač rasvjete, a onda zatvorio vrata i ugasio svjelo. Malo je trebalo da mi se oči priviknu na mrak, no ipak to nije bio onaj pravi mrak. Svjetlo je prodiralo ispod vratiju, a čak i kroz ventilaciju. Dok sam tako kritički ocjenjivao zatamnjenost prostorije iz mraka se začulo meškoljenje, a onda je jedan prepukli muški glas promrsio kroz zube „Scheise!“. Ponovo sam upalio svjetlo, najobazrivije moguće otvorio vrata i izišao u lokal. Nisam čekao da vlasnik prepuklog muškog glasa izađe. Usput sam naišao na prodavaonicu fotografskog pribora, svratio i kupio razvijač, ustaljivač i crvenu fotolaboratorijsku žarulju. Na početku bloka, par kuća prije ulaza Brankovih prijatelja, uz kontejner odložen emajlirani poklopac štednjaka! Idealna tava za razvijanje! Nema šanse da to propustim. Još desetak koraka i evo me konačno u kupaonici Brankovih prijatelja. Tu je savršen mrak kad se ugasi svjetlo. Razmutio sam razvijač i ustaljivač (i napunio njima dvije plastične boce fante od 2 litre), a onda sam instalirao i crvenu fotolaboratorijsku žarulju. Pravi labos! Razvio sam snimku. Uspjela je! Malo podsvijetljeno ali jasno. Uložio sam novi list i krenuo snimati drugi snimak. Prošlo je podne kada sam stigao na Wittendorfer Platz. Na sred trga klasicistička građevina stare U-bahn stanice, a s južne strane park sa fontanom okruženom klupama. Krasno. Evo drugog motiva. Nalazim pravo mjesto. Prazna čvrtsta klupa. Sjedam i stavljam kameru pored sebe. U 13:25 otvaram poklopac i počinje snimanje druge slike. Ljudi prolaze. Dvoje djece trčkara oko fontane. Mlada žena sa bebom u kolicima kruži oko fontane. Jedan krug. Drugi. Treći. Pogledom obuhvaća samo svoje čedo u kolicima, povremeno se nagne nad njega i kao da ne primjećuje svijet oko sebe. Nisam više brojao korake njenih dugih nogu mjereći tako vrijeme, jer koračala je polako poput njihala starog sata, gotovo proračunato 72 koraka u minuti. Pogledao sam sat. Pokazivao je 13:37, a kada sam digao pogled stajala je predamnom držeći bebu jednom, a kolica drugom rukom i pitala dali je slobodno mjesto pored mene. Zatim je primakla kolica, sjela i posjela bebu u krilo, a onda jednom rukom počela prekapati po pretincu kolica tražeći bočicu sa napitkom za bebu. Beba se počela meškoljiti, a onda i kmečati. Stisnut na drugom kraju klupe, obgrlio sam kartonsku kutiju kao da je to moja beba (a u stvari i je) strepeći opet da se ne pomakne u snimanju. U međuvremenu je mlada majka pronašla bočicu i njome začepila usta djetetu, okrenula se prema meni skutrenom preko kartonske kutije i pažljivo me pogledala. Oprostite na smetnji, rekla je krajnje sažaljivim tonom u 13:45 kada sam spustio poklopac na kutiji, odlazeći sa njom u naručju kao sa svojim čedom.