Istu večer čim sam razvio i drugu snimku, u stanu mojih domaćina nastupilo je, koliko čuđenje toliko i slavlje nad snimkama izašlim iz obične kartonske kutije sa sitnom rupicom u alufoliji. Odmah sam napravio i kontaktne kopije (pozitive) za Brankove prijatelje i napunio kameru za snimanje sljedećeg dana. Sutra je zadnji radni dan tog tjedna pa će mi se preko vikenda moći pridružiti i Brankovi prijatelji da vide kako to slika ulazi u kartonsku kutiju kroz običnu rupu. Rano ujutro krenuli smo svatko na svoju stranu. Brankovi prijatelji na posao, a Branko i ja prema Tachelesu, velebnom bloku u „istočnom Berlinu“ koji su još u „bivšoj državi“ zauzeli alternativni umjetnici. Nešto poput zagrebačke „Bjafre“ iz 1968. godine. Uokolo sve gradilišta, uostalom čitav je Berlin tada bio najveće gradilište u Europi, a nešto se govorkalo da je i lokacija Tachelsa namijenjena nekoj velebnoj novogradnji. Svuda uokolo sve mladi ljudi iz cijelog svijeta. Podsjećalo me to na zapadnu Europu 60-ih. Restoran u prizemlju, ujedno i galerija recycling cyberspace, ima grčkog kuhara i prvoklasno „domaće“ maslinovo ulje s Peloponeza. Pred restoranom parkiran kombi, putujući workshop i exhibition mladog Nizozemca. Dvije mlade Portugalke upravo su dovršavale svoj rad na kombiju. Druženje nastavljamo u restoranu i već je prošlo podne, a oči sugovornika se svako malo zaustavljaju na kartonskoj kutiji koju teglim pod pazuhom. Što je u njoj, pitaju me i tako načinju novu temu razgovora. Kamera opskura. U njoj je „ništa“. Mrak. Prapočelo. Samo jedan list fotopapira i rupica na stjenki kutije nasuprot papiru. Otvaranjem rupice puštam svjetlo u kutiju i „big bang“ počinje stvaranje novog svijeta, slike. Zapravo, došao sam snimiti sliku. Tek tad se prisjetih da bi možda na ovom mjestu mogao naći dobru tamnu komoru u kojoj ću poslije snimanja moći „reloadati“ kameru. Svi su susretljivi, a grčki kuhar mi predlaže da pogledamo u restoransku ostavu. I dvije Portugalke zanima kako izgleda kamera opskura iznutra. Spuštamo se u suteren širokim stubama, a tamo velika „podmornička“ vrata. To je nekad bilo sklonište ali smo ga adaptirali u ostavu kuhinje objašnjava nam kuhar otvarajući vrata. Iznutra nas zapljusne hladan zrak zasićen mirisima povrća. Fantastično! To je ono pravo. U stvari prostrana hladnjača sa 4 velika praonika i uredno složenim namirnicama, a kada se zatvore vrata (ugasi se i svjetlo) totalni mrak. Izvadio sam iz ranca crvenu žarulju i instalirao je. Ostava je u hipu postala prava tamna komora. Zatim sam otvorio kameru i čitavo se društvo uvjerilo da unutra nema ništa osim čistog lista fotopapira. No vrijeme je da konačno snimim i sliku. Kirilos se vratio u kuhinju a Portugalke i ja prošetali smo stotinjak koraka od Tachelesa do Oranienburgtora. Od čitavog urbanog inventara na tom raskršću, kao postolje za kameru posebno mi se zanimljiv učinio veliki žuti poštanski ormarić. Postavio sam kutiju na taj ormarić i pojasnio djevojkama što će kamera snimati. Bilo je 13:50 kada sam pustio svjetlo da se taloži na fotopapiru. Ljudi prolaze pločnikom, automobili kolnikom, tramvaji cvile na zavoju tračnica baš kao zagrebački. Što će se sve naslikati, pitaju djevojke. Samo kuće, odgovaram im i možda po koji odbljesak sunca sa kromiranih dijelova automobila. Margherita nam odlazi po piće u obližnji kafić. Prolazi 20 minuta u ugodnom ćaskanju, a ona se jedan plavi Polo zaustavlja uz stup na kojem je kamera i iz kola na brzinu izlazi žena sa sklopivim dječjim kolicima. Vozač istovremeno izlazi na drugu stranu te otvara stražnja vrata i počinje sa stražnjeg sjedala na kojem je bila sjedalica za dijete vaditi dječačića i neke najlon vrećice. Neposredno iza Pola zastaje veliki žuti poštanski kombi. Vozač je nervozan. Kroz otvoren prozor viče vozaču Pola da se tu ne staje, jer on je još u 14:00 trebao isprazniti poštanski ormar. Margherita i Leona pritrče pomoći ženi i njenom vozaču, a ja pogledavam na sat. Ističe 14:14;55! Još 5 sekundi i spuštam poklopac preko rupe. Uzimam kartonsku kutiju sa poštanskog ormarića, a vozač žutog kombija me prijekorno upita kamo ću sa tim paketom. Portugalke mu upirući rukama u mene znalački objasne, taj „paket“ je gospodinova kamera. Dok su poštari praznili svoj žuti limeni ormarić samo su me mrko pogledavali. Svakakvi se likovi muvaju tuda. Djevojke su pitale kad će moći vidjeti sliku.