Naravno da sam Katedralu Leonarda da Vincija svih 45 minuta snimao pod budnom paskom stasitog milanskog policajca i ne baš tako budnom paskom njegove sitne punašne kolegice. Zapravo po izlasku iz „tamne komore“ Ana Lisa je zapodjenula razgovor oduševljena idejom da pola milenija nakon Leonardova „izuma“ kamere opskure netko obilježava taj jubilej snimajući baš takvom spravom. Pitala me za ranije radove pa sam iz ranca izvadio kutiju kontaktnih kopija ranijih snimki i rasprostro ih na pultu radnje. Prava izložba, zaključila je Ana Lisa ushićeno. Poklonio sam joj jednu sliku iz Berlina i potpisao je, a onda isto učinio i policijskom paru koji me pratio. Tek tad je mala Lombardijka prozborila baršunastim glasom riječi zahvale „molto grazie!“ gledajući me tamno kestenjavim očima. Iz džepa odore kolosa zapištao je radio i div se odazvao vezi. Očito zove ga gazda. Zahvalio sam Ana Lisi na usluzi, a ona još jednom na slici, pozdravili smo se i ponovo sam u policijskoj pratnji izašao na ulicu. Netom smo svi troje izišli, uz pločnik kraj nas stao je policijski automobil. Policajka koja ga je vozila izgledala je poput „Lolo nazionale“ u najboljim danima, a pored nje je sjedio kapetan (od ranije). Dok je primao raport „mog“ policajca kraj kojeg je stajala sitna policajka i vršcima prstiju držala pred sobom poklonjenu sliku kao uspomenu sa prve pričesti, kapo je netremice gledao sliku, a onda zapitao „protocole?“. Ma kakav zapisnik, pomislio sam, pa mi smo u ophodnji Milanom duže od sat vremena! Spremno sam izvadio putovnicu i pružio je vozačici policijskih kola. Rutinski je provjerila identitet pogledavši me kratko nakon slike u putovnici, a zatim je otvorila sljedeću stranicu putovnice na kojoj su bile slike mojih sinova. Motrila je slike djece jedan tren, a zatim me pogledala upitnim pogledom „a ovo su?“. Moji sinovi, rekoh i u njenim rukama otvorih sljedeći list putovnice gdje je bila slika moje kćeri. Raznježena policajka pružila je moju putovnicu kapetanu koji ju je ovrš osmotrio i zapitao policajca šta je bilo u kutiji. Nalaz je bio „niente“. Nakon što sam kapetanu još rekao da sam nastavnik Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, uzrujan je naredio policajcu da ostane uz „respetabille professore padre di famiglia“ i završio tiradu sa naglašenim „al posto“! Tako je u stvari slika zbog koje sam došao u Milano 22.8.2000. nastajala od 8:35 do 11:26 i to u dva navrata! Nakon toga snimanja, šečući Milanom sa kartonskom kutijom pod rukom, činilo mi se da me svaka policijska ophodnja srdačno pozdravlja. Mislim, da sam tad ostao u Milanu još koji dan, bez ikakvih bi ometanja mogao snimati i trostruko većom kutijom, no valjalo je nastaviti put prema Hrvatskoj. Pred graničnim prijelazom Rupe upitao sam brata misli li da bih Hrvatskoj carini trebao prijaviti kameru ospkuru koju „uvozim“ iz Njemačke, a on mi odgovori pitanjem, kaj ti nije dost ovog kaj se zbivalo u Milanu, osim toga kamera je tvoj autorski rad. Tako sam kameru „prešvercao“ u Hrvatsku. Predahnuli smo sljedeći dan u Oprtlju, a u četvrtak 24.8. došli u Pulu. Kamera je bila spremna za snimanje i čekala svoj trenutak na stražnjem sjedalu kola. Kasno popodne, pred odlazak iz Pule sjeli smo pred kafić uz Zlatna vrata. Tu se trebamo naći sa prijateljima u 18:00. Pijuckajući kavu gledam rijeku Puljana i turista koja teče ispod slavoluka Sergijevaca. To ću snimiti, rekoh bratu. On mi pruži ključ kola. Za tren se kamera premjestila sa zadnjeg sjedala kola pod ogradu terase južno od zlatnih vratiju i u 17:48 je počelo snimanje. Prijatelji su došli kad je proteklo već 15 minuta snimanja. Dok smo sjedili pred kafićem provjeravao sam osvjetljenje. Sunce tone prema zapadnom obzoru i sjene postaju sve dublje. Kamera je bila odlično smještena, neprimjetljiva uz još nekoliko sličnih kartonskih kutija punih smeća, samo da netko ne dođe sa novim smećem. Produžit ću snimanje jer su sjene već postale veoma tamne, rekoh bratu u 18:30. Kakvo snimanje, zapitaše prijatelji. Snimamo kamerom opskurom ali vas neće biti na snimci jer ste zakasnili na početak snimanja, našali se moj brat. Neće biti nikoga, dodah. Ljudi su nevidljivi na slikama koje snima kamera opskura jer su prolazni. Ni ova rijeka ljudi što teče pod slavolukom neće ostaviti traga na snimci. U 18:41 završio sam snimanje i iz hrpe kartonskih kutija punih smeća pokupio moju kartonsku kutiju napunjenu zlatnim vratima.