sladak malecki model...

Sličica je kao spuštena kapljica u svjetlosni trag urbanoga žarišta.

Sličica ili bolje reći motiv, izdvojen je unutar svjetlosnih tragova nekakva razularena i dinamična života.

Rekao bih tisuću puta viđeno, sada iz kuta autora postavljeno.

I nekako razmišljam unutar cijele ove ekstremne i izrazitim kontarsatima postavljene fotografije, gdje sam tu ja, ti, mi, vi ili oni.

Koliko sam ili koliko smo podesni i koliko smo savjesni.

P.S.

Autor se očigledno i jasno odredio prema ulici kao sinonimu urbane sredine. Otuđene, nejasne i duboko neodređene. A ulica je baš takva.

Baj d vej, sjetih se jednoga krasnoga dijaloga iz nekakva filma i nekakva, meni dargoga redatelja D. Finchera, u kojemu protagonisti razjašnjavaju rezigriranost ili neinventivnost prolaznika u odnosu na događanja na ulici.

U nastavku razmišljam, kako ovaj dječak ne bi trebao biti sam, a onda me moja razmišljanja odvedu do dalekih zemalja unutar kojih su ovakvi prizori stalni i u kojima je ovakav dječak, unutar postojeća svijeta samo pojava. Na žalost, društveno prihvatljiva pojava.

A vidi ga, ili pogledaj ga, očima čovjeka, i primjetit ćeš nesreću ili suzu u očima djteta....

P.S.

Tako nekako ili na tragu...bez moraliziranja i patetike trenutka