Dakle… Peter Schu dobro vidi probleme, ali postavlja “definicije” izrazito kruto i, usudil bih se reć, kratkovidno.

Već prvi komentar (Bob Janes) je kudikamo bliži onome kako ja vidim pojmove vezane uz “uređivanje, manipuliranje, lažiranje, krivotvorenje”.

Peter stalno ponavlja pojam “trenutak” i da, u pravu je za veliku većinu fotografija, ali nikako za sve “svjetlopisne slike”. Pogledajmo samo radove i pročitajmo tekstove našeg Obscurasa – “fotografska slika” nastaje. Točka. Može i dvotočka s opisom, može i trotočje.

Naime, kolika je razlika u 1 sekundi, 1 minuti, 1/125, 1/8000 sekunde? Da ne nabrajam sva moguća vremena ekspozicije, a posebice ako pogledamo kakav nebeski pejzaž s glavom koja prati pomak nebeskih tijela i snima satima? A projekcija kroz objektiv, ili kroz rupicu? Kontrola pogleda dubinskom oštrinom? Je li medij ravan, ili je možda zaobljen? (Kao u mojoj Obscuri Rotondi…?)

Tu dolazimo do nečeg što sam davno spomenuo i više puta naglašavao – fotografija je laž, prevara već od samog trenutka okidanja! Laž i prevara u usporedbi s ljudskim okom koje gleda istu scenu. CB film… Nekome je slika stvarna, nekome je dosadna, nekome je “bezbojna”. A staviš li žuto-zeleni filtar lice će biti mekše, nebesa će se “rastopiti”. Staviš li narančasti filtar nebesa će biti mračnija, lica kontrastnija…

Kolor negativ film? Dia film? Agfa, Kodak, Fuji… Fuji Velvia, ili Fuji Superia? Sony CMOS ili Kodak CCD? Olympusov, ili Nikonov kolor?

A to su samo “laži” (obmane, ili tek tehničke interpretacije) sustava koje koristimo – svatko od nas drugačiji.

…

E sad, kad se možemo složiti (ne morate, naravno) da je fotografija tek interpretacija stvarnosti možemo govoriti o evenualnim “popravljanjima” te interpretacije i tu dolazimo do potencijalne “negativne manipulacije”.

Davno smo se dogovorili (ne samo mi tu, nego fotografi širom svijeta) da je popravljanje kontrasta, brisanje prašine i ogrebotina prihvatljiv oblik retušitranja. A svako retuširanje je manipulacija. Netko to radi spretnije, netko ljepše, netko to bolje prodaje (Andreas Gursky), a netko pretjeruje.

(Sjećam se jednog ranog HDR-a koji se pojavio na Fotozinu i gdje sam graknuo “Ne pretjeruj!” jer je član objavio sliku osunčane bunje (znači “kamenog iglua” s naših otoka) gdje je tama unutrašnjosti postala svijetlija od bjeline suncem oprženog kamena. Bljak :P))

I sad smo došli do AI-a… (OK, puno sam priče preskočio, mogu kasnije dopuniti ako će ikoga zanimati) E to, po mom mišljenju, više nije fotografija. Možda je podloga, ili osnova fotografska? Možda je cijela generirana izmišljotina? Možda je “tek” AI retuširana? Kako god, sve je to plod rada tuđih bitova i bajtića, ne plod rada i misli autora “fotografske slike”.

I na koncu konca (a spomenuto je i u vezanom teksu) moramo se zapitati i za “rod” fotografije: tehnička reprodukcija, dokumentarna fotografija, umjetnička fotografija, primjenjena fotografija…? Ak se mene pita – jedino bi “rod” fotografske rekonstrukcije smio imati upliva umjetne inteligencije. Portret osobe nikako.

u potpunosti se slažem sa janmirom.

O ovome razmišljam praktički otkad sam počeo fotografirati.

Mislim da je ključno razlikovati nekoliko razina manipulacije. „Fotografija je laž“ - to je istina (što bi rekli ameri – pun intended ), ali je preširoko i u toj generalizaciji se izgubi ono važno.

Prvo: slažem se s Janimirovom poantom da fotografija nikada nije bila neutralan zapis. Svaki korak – izbor objektiva, ekspozicije, filma/senzora, pozicije fotografa – interpretacija je sama po sebi. U tom smislu, fotografija uvijek jest oblik konstrukcije, ne apsolutni odraz stvarnosti.

Ipak, nije svaka manipulacija ista.

Ogromna je razlika između tehničkog utjecaja (ekspozicija, kontrast, filteri), pa zatim utjecaja na samu scenu (svjetlo, kompozicija, uklanjanje predmeta/subjekta prije snimanja) i kasnijeg mijenjanja sadržaja (dodavanje/brisanje objekata, kompoziti, AI generiranje). Te tri razine nikako ne treba trpati u isti koš.

Kad danas pričamo o "AI manipulaciji", moramo razlikovati dvije stvari:

1. AI koji optimizira signal (autofokus, auto ISO, denoise) – možemo reći da je to napredak tehnologije, iako svakako utječe na krajnji rezultat.

2. AI koja stvara nove elemente – to je generativna grafika; vizualno je možda zanimljiva, ali zapravo uopće više nije fotografija jer sadržaj nije došao iz svjetla stvarne scene.

Zato mi nema smisla izjednačiti povijesnu manipulaciju (koja se bazirala na realnom svjetlu i prizoru) s današnjom generativnom intervencijom koja uvodi elemente koji nikad nisu postojali.

Druga stvar: fotografiju kao industriju i fotografiju kao autorsku igru (larpulartizam, “fotografija radi fotografije”) treba jasno razlikovati.

U industriji postoje vrlo konkretni standardi: dokumentarna, vijesti, znanstvena, forenzika – tamo je svako kompromitiranje (uređivanje) sadržaja problem. U kreativnoj fotografiji i umjetnosti granice su kudikamo fleksibilnije, ali i dalje postoje razlike između tehničke obrade i sadržajne manipulacije.

Po meni, najpoštenije je ovako:

– Fotografija počiva na svjetlu stvarne scene.

– Foto-grafika je kad fotografsku bazu koristiš kao materijal i svjesno mijenjaš sadržaj.

– AI-grafika je generirani vizual koji je u cijelosti ili većim dijelom generiran algoritmom umjetne inteligencije, bez nužne prisutnosti stvarne scene, objektiva ili nekakvog svjetlopisa.

Zbog toga larpulartizam savršeno funkcionira kao pristup: fotografija radi fotografije, radi gušta, ali takav pristup ne negira tehničke granice između gore navedenih kategorija.

Drugim riječima: da, fotografija je uvijek interpretacija, ali ne uvijek u istoj mjeri. Zbog toga bi bilo korisno imati jasne kategorije, ne radi ograničenja, nego radi poštenog odnosa prema mediju i prema gledatelju.

*sad sam vidio: larpuRlartizam