Prijevoz u Pakistanu puno je više od običnog odnosa: Čovjek - potreba za kretanjem. On je priča o čovjeku i o stvarima. O bogatstvu i siromaštvu. O snovima i stvarnosti. O hijerarhiji vrijednosti. Stvari su tamo skupe. Milijuni ih mogu samo promatrati prolazeći kroz poslovne ulice velegradova. Jednako su skupe stvari koje se troše, kao i stvari koje se nabavljaju za vječnost i ostavljanje nasljednicima. Javni prijevoz ljudi i robe tako je metafora u kojoj se vidi tko je gospodin, a tko to još nije. Ni u jednom velegradu ne postoji jedna, državna ili javna, tvrtka kojoj je zadatak da gradjanima ponudi djelotvoran, brz i jeftin javni prijevoz. To osiguravaju privatnici. S obzirom na to koliko u Pakistanu stoje stvari, prijevoz je jeftin. Da je brz, o tome bi se moglo razgovarati. Da je djelotvoran, to sigurno nije, ali je po mjeri srednjega staleža kojemu služi. U javna prometala pretvaraju se rashodovane trokolice, skuteri, jednako kao vojni kamioni koji su nekad dobro služili britanskoj imperijalnoj vojsci, a dotrajali su toliko da su bačeni na otpad. Onaj tko je uspio uštedjeti toliko da ostatke vozila kupi kao staro željezo, on već moze sebi reći: "Sahab", gospodine! Čak i ako popravak motora i sklapanje šasije potraje pola, pa i puno desetljeće, onaj tko ima Stvar, on je gospodar. Kad tad, stari će kamion prohodati, a u njemu će se voziti roba ili puno ljudi. Roba i puno ljudi. Puno ljudi i puno robe. Bez obzira da li će vozilo na kraju postati kamion, ili će prekrcan putnicima i robom na tvrdim oprugama skakutati pustinjskim autocestama, vozilo će pružiti posao za cijelu brojnu obitelj, a naslijedit će ga, kao osiguran život u gradu, sinovi i unuci, i njihovi sinovi i unuci. Samo zato jer su stvari skupe, a ljudski rad jeftin, novi će gospodin spomenik svojoj boljoj budučnosti vrlo lako pozlatiti, pa i ukrasiti na način koji ce zabljesnuti konkurenciju. Autobusni su kolodvori pravi izvori oblikovne taštine i izložbeni poligoni ljudskoga umijeća: pravi jedan koncentrat čovjekove sreće jer je premostio mukotrpnu svakidašnjicu u kojoj je potreban, no ne i dovoljan, samo prenosivi krevet koji će putovati zajedno s vlasnikom. Dakako, pješice.