Portret u likovnoj umjetnosti oduvijek je bio dominantni oblik ljudskog suprotstavljanja prolaznosti i neumoljivom protjecanju vremena. Portret predstavlja ljudski lik zabilježen u jednom trenu svoje mijene i prolaznosti, da bi trajao vječno. Slikarski portret uvijek je likovni studij koji, koliko god htio zabilježiti tren, ipak u svom nastajanju obuhvaća jedno vremensko razdoblje, neophodno za slikanje. To vrijeme koje slikar uzima modelu da bi ga naslikao podrazumijeva (pored građenja slike) i uspostavljanje izvjesne prisnosti slikara i modela. Ta veza koja se uspostavlja tijekom nastajanja slike, dok slikar gleda model koji pozira, a model gleda slikara kako slika (i pritom ne vidi rad koji nastaje) na izvjestan način iščitava se u svakom portretu. Fotografsko portretiranje svelo je vrijeme nastajanja slike (portreta) na djelić sekunde. Premalo da bi se između slikara (fotografa) i modela mogla izgraditi i uspostaviti ona veza koja nastaje tokom slikarskog portretiranja. Mogućnost uspostavljanja te veze između slikara i modela pri fotografskom portretiranju uvelike je umanjena i zaokupljenošću fotografa fotografskom kamerom. Pri fotografiranju, model ne vidi slikarovo lice koje je skriveno iza fotoaparata i zadubljeno u traižlo kojim "hvata kadar". Fotograf ne gleda model u oči dok ga slika, a modelu ne preostaje drugo nego da gleda u hladno stakleno oko (objektiv) kamere. Izostanak humanog kontakta pri fotografskom portretiranju između slikara i modela kompenzira se u trajanju foto sesije, tijekom koje slikar "ispucava" film u seriji snimki od kojih se bira "najuspjelija", no i na toj "najuspjelijoj snimci" osjeća se izostanak one prisnosti koja nastaje između slikara i modela tokom slikarskog portretiranja. ©ame®@ obs©u®@ mi©®@ je sitna naprava koja se može sakriti u stisnutoj šaci, i modelu ne liči na fotoaparat. Ipak, dovoljan je bljesak da u trenu zabilježi projekciju lika modela. Ta sitna naprava svojim anonimnim dimenzijama ne ometa humani kontakt slikara i modela. Slikanje se događa za vrijeme razgovora, pri čemu slikar samo odabire položaj kamere, trajanje ekspozicije, tren i smjer bljeska svjetla elektronske bljeskalice. ©ame®@ obs©u®@ mi©®@ nema hladno stakleno oko (objektiv koji kod većine modela stvara odbojnost i nelagodu) već samo sitan otvor koji se čak i pri pomnom promatranju teško može raspoznati. To je samo jedna od veoma važnih razlika, a možda prednosti te naprave, u usporedbi sa običnim fotoaparatom. Fotoaparat hvata faktografski "oštru" sliku, veće ili manje dubinske oštrine, ©ame®@ obs©u®@ mi©®@ stvara "meku" sliku kojoj je dubinska oštrina ista (jednako meka) od kamere do beskonačnosti. Svaki, pa i najbolji objektiv fotoaparata filtrira svjetlost koja kroz njega prolazi do filma. Kroz "objektiv" kamere opskure prolazi 100% svjetlosnog spektra, pa čak i svjetlosne zrake onih valnih dužina koju ljudsko oko ne razaznaje. Zbog sićušnosti otvora kojm snima ©ame®@ obs©u®@ mi©®@ slikanje može trajati (ovisno o količini svjetlosti) od 1/1000 sekunde do više sati, pri čemu svjetlo na filmu može reagirati kroz sve slojeve fotoosjetljive tvari i zabilježiti širok spektar tonova. Upravo zahvaljujući svim ovim osobine koje ima ©ame®@ obs©u®@ mi©®@ nastaju portreti koji svojom likovnošću i duhovnšću vraćaju fotografske slike njihovom ishodištu, slikarstvu. Izložba "©ame®@ obs©u®@ - 500 portreta" bila je otvorena od 21.03. do 10.04.2002. u galeriji proširenih medija h.d.l.u.-a (povodom 500-te obljetnice "izuma" kamere opskure). Izloženi portreti snimljeni su od 29.11.2000. do 11.01.2002. Profesor Želimir Koščević, u knjizi "U fokusu / Ogledi o hrvatskoj fotografiji" (zbir od dvadeset i tri zasebna eseja o povijesti hrvatske fotografije, Nakladnik: Školska knjiga, godina izdanja: 2006., ISBN: 953-0-61435-7), jedan esej posvetio je ovoj izložbi, fotografiju promatra kao znak, te nam sugerira načine njegova tumačenja, kako u kontekstu mogućega zasebnog fotografskog jezika, tako i s obzirom na druge medije. Zbog semiotičkog pristupa fotografiji on se ne zadovoljava samo rasvjetljavanjem specifičnoga hrvatskog konteksta u kojemu djela nastaju, već diskurs širi na polje najšire kontekstualizacije. Taj naoko nepretenciozni zbir eseja zapravo je vrlo vrijedno esejističko štivo, da postane udžbenikom namijenjenim ponajprije studentima povijesti umjetnosti, dizajna i vizualnih komunikacija. U predgovoru kataloga izložbe prof. Želimir Koščević je napisao: U početku bijaše jasno da je u portretiranju fotografija nadmašila slikarstvo. Kasnije, kad se fotografija u cijelosti odvojila od natruha likovne estetike, mogla je slobodno očijukati sa slikarstvom. Pokazalo se da taj kratkotrajni flert nije bio baš produktivan jer se nije točno moglo odrediti da li je ono što nam je nalik slikarska imitacija fotografske vještine ili fotografija slikarske manire. Kako je od tih dilema prošlo dosta vremena, danas više nitko razuman ne uzima ozbiljno te povijesne nakupine. Portret međutim nije nestao kao tema. Naprotiv, u analognoj i digitalnoj verziji ima ih više nego ikada. Što se može; ljudi se vole slikati. Može se dakako mnogo raspravljati o onome što je R. Barthes nazvao "punctum" kad je pisao knjigu o svojoj mami, ali teško da bi se tamo mogao naći odgovor na pet stotina pitanja što ih postavlja pet stotina potreta Ivice Kiša. Jer to je pet stotina živih Bogu hvala ljudi, a njih se pod jednu kapu ne da svesti. Pogotovo ne pod semiološku. Kako se onda mogu vidjeti izloženi portreti, njih pet stotina. Kao medij ? Sumnjam. Kao poruka ? Sumnjam. Kao medijporuka ? Možda ovo posljednje, kao odgovor svim onim dilemana je li prvo bila kokoš ili jaje. Ali prije svega u njima treba vidjeti izvornu fotografsku ekstazu ne samo viđenim, već i onim što se na slici ne vidi, ne čuje, što se oko nje dira i njuši. Ovaj fotograf doslovno ne bira sredstva, pogotovo ne fotografske aparate, da uhvati trenutak i lice u tom času. Ima u svemu tome nešto halucinatornog, ne toliko u količini, koliko u pojedinačnom čije je lice ušlo kroz rupicu priručne tamne kutije, učeno zvane camera obscura, i svijetlom svog lika ostavilo trag na emulziji filma. I tako pet stotina puta. Davni zagrebački fotograf Franjo Pommer svojedobno je, 1856 godine snimio petnaest uglednih Hrvata. Ivica Kiš ih je u Hrvatskoj danas uhvatio njih pet stotina. Nisu svi još uglednici, ali ako već nisu, postati će to uskoro. Kao nekoć Pommer, Kiš ih je ovjekovječio, i ako Bog i ponešto razuma dade Zagrebu uskoro Muzej Fotografije, njihovi indeksirani i identificirani likovi ostat će poglavlju hrvatske fotografije s kraja 20. i početka 21. st. nesumnjivo zabilježena kao dobro učinjena epizoda. Suprotno svim digitalnim tendencijama i sjajnim optičkim performancama današnjih kamera, Ivica Kiš nekako ima najviše povjerenja u ručni rad. Premda naizgled anakrono, njegova "tehnika" se pokazala medijski sjajnom, a porukom dovoljno nejasanom da kao umjetnička cjelina bude savršeno jasna.