Ne pišem da bih imao, već da bih bio. Kada pišem osjetim svako biće na ovom svijetu. Stapam se sa onim mravima koji od ranih sati počinju sa radom na svom mravinjaku. Osjetim noge hodočasnika, koje prolaze težak put. Putujem u prostranstva u koja nikada nisam bio, a toliko mi postaju bliska. Družim se sa ljudima, koje ne poznajem. A sve to, samo ovim riječima koje nekako nježno i bezbrižno izlaze po ovim bijelim stranicama. Nemam cilja, nemam prioriteta. Jednostavno dopuštam da izlaze riječi i oslobađaju svaki dio mene. Prijateljstvo sa riječima je jedno od najboljih prijateljstava. Misli i riječ same izlaze. Izlaze iz šutnje. Izlaze iz otvorenosti. Izlaze.