požnjeo sam nešto od vaših osobina, ( ne crvenite, sve su mi dražesne) te nisam imao hrabrosti priznati da je vaše. namjeravpao sam ga baciti s kule svoga dvorca, jer perce je kao i želja ( a znate koju sam tada želio, i opet ne crvenite), stvoreno da slobodno leprša.

slučajno sam naišao na jednog pastira, koji je, da izvinite, čuvao svinje. jednom rukom svirao je frulu , i dirnulo me to što svinje uživaju u tome. čak sam posumnjao da su odisejevi mornari. drugom rukom nagorenom grančicom ispisivao je stihove na požutjelom pergamentu. tko se ne bi sažalio?

perce se samo raspisalo u njegovoj ruci, i eto vam njegove pjesme, a sada se ja crvenim kao dječarac, jer još ni tada nisam priznao…

in dim samite was she bedight,

and on her hair a hoop of gold,

like foxfire, in the tawn moonlight,

was glimmering cold.

popričao sam i sa vašim prodavačem knjiga. ostavili ste ga poprilično zbunjenog vašom izjavom: « knjige mi trebaju kako bi se branila od vampirskih ugriza», i tako kaznili sirotog dealera jer nije pogledao vaš omiljeni film.

sinoć sam, iako nisam djed mraz, ušao u vaše odaje. umišljajući da sam maestro putenosti, popravio sam kosu u odsjaju vašega mača. nisam vam vidio lice, bilo je u sjeni izvješena zemljovida nizozemske kompanije, ucrtanih ruta za prijevoz mirodija. a vi? a vi? bili ste odjeveni u jahaći kompletić! nasmijah se i toj šali, i pozdravismo se kao stari prijatelji, ja i mačak…

nije imalo smisla dalje ostajati jer sam i tako zarobljen u dahu vašeg proljeća.

pretvaraju li se to moja krvna zrnca u vaša slova?

i ne podcjenjujte me, tisuću zagrljaja je malo.

n.