ljetopisom stare jedne sjene

(bujica u modrom)

ljeto kada krene

ispredati pramen u jantarno tkanje

vidim na dnu zelenila mora

moja čežnja tuđe patnje sniva

koracima jedra isparana skriva

pod prstima reljef,nepoznata kora

hodam,šuteć tvoje ruke spomen

u bezbroj vrčeva iskrenute želje

dodira stotinu,rasuto veselje

a na čelu pečat,vječne tuge omen

još tiše od zore prvog porođaja

snatrim blijede,prašne memoare

mračnim licem svojim crtam kolobare

na zidu visokom miris je beskraja

opet ,kao čujem negdje odjek kraja

sramežljiva plahost vlažne ljetne noći

učini se meni-tvoja noga kroči

probudi me vjeđa staklastog odsjaja

krišom brišem oči,jutro mi se smije

spokoj nekog čuvstva zagrli me strasno

na krošnji gdje tvoj lik vidjeh jasno

sada samo vjetar usne lišća pije......

poklanjam to ovu misao(mada nisam vična rimi) jer nemam drugih riječi kojima bih zahvalila na tvojoj predanosti mojoj malenkosti

.......zagrljaja

arthurova sestra