I tako cijeli svoj vijek na zemlji provedemo u kutijama. U jednoj ili više njih istovremeno. Osnovna kutija je naše tijelo. Tu kutiju želimo što udobnije smjestiti u kutije koje se zovu sobe, stanovi, kuće ili prijevozna sredstva. Cijeli život potrošimo zarađujući novac za što ugodniji boravak našeg tijela na ovom svijetu. U dvadesetom stoljeću u ime napretka izumili smo bezbroj kutija i za naše duše.Tako sad zarađujemo za što kvalitetnije kutije u koje pobjegnemo od okoline (televizore, računala, razne glazbene kutije... - broja im danas više nema). Pomoću tih kutija najčešće živimo tuđe živote i proživljavamo tuđe emocije. To je, čini se, manje bolno nego živjeti svoj žvot. U utrci za što boljim kutijama uopće nismo svjesni da smo sami sebe zarobili.

Čim uđemo u stan, uključimo neku od kutija ili više njih istovremeno. Rezultat je da se odnosimo i prema živim ljudima kao prema tim našim kutijama kod kuće. Više nitko nikoga ne sluša. Kao što televiziju gledamo usput, tako i naše prijatelje slušamo usput, između zvonjave mobitela, zvuka glazbe. A jako nas živcira kada nas drugi ne slušaju. Netko je rekao da je današnja umreženost kao nikad povezala ljudske jedinke, a razdvojila - ljudska bića.

Dio teksta Dunje Knebl objavljen u četvrtom broju časopisa IQ, Zagreb, travanj 2001.