(Otok Seguin na Seni) Do sada neizlagana pariška panorama; snimano 16.4.2016. od 18:38:05 do 18:45;45 (exponirano 470 sekundi)

Zanimljiva je povijest ovog otoka na Seini. Prije XVII stoljeća otok je bio u posjedu opatije Svetog Viktora, a zemlju su obrađivali zemljoradnici. Sredinom XVIII stoljeća otok je poznat kao "Île de Sève", a u predrevolucionarnim desetljećima bio je sjedište komercijalne praonice rublja, "Buanderie de Sèvres". Revolucionarna vlast je nacionalizirala praonicu i otok je došao pod izravnu državnu kontrolu. Godine 1793. godine, nakratko je bio vlasništvo bankara Jean-Baptiste Vandenyver, ali nekoliko mjeseci kasnije Vandenyver je giljotiniran. Kontrola nad otokom tada je bila sporna, no 1794. godine otok je kupio kemičar poduzetnik Armand Seguin (po kojem je otok dobio ime koje se zadržalo do danas). Seguin se izuzetno obogatio, izgradnjom tvornice na svom otoku, u kojoj je uveo novu tehnologiju štavljenja kože, na industrijskoj osnovi. Na otoku je nastavio i rad praonice rublja. Zadnjih desetljeća devetnaestog stoljeća, iako je zadržao svoje industrijsko obilježje, otok je postao i destinacija za rekreaciju Parižana, plovidbu, gađanje glinenih golubova i pecanje. Louis Renault, osnivač, energični i praktični vlasnik "Société des Automobiles Renault", bio je jedan od nekoliko velikih proizvođača automobila koji su proširili proizvodnju (vojnih potrepština) i napredovali tijekom Prvog svjetskog rata. U tom je trenutku već kontrolirao tvornice na objema obalama rijeke, a 1919. kupio je Île Seguin. Godine 1911. Renault je posjetio Henryja Forda u Highland Parku (dok je kompleks Ford River Rouge bio projektiran i građen). Stečenim iskustvom Renault je izgradio svoju prvu tvornicu na otoku između 1929. i 1934. Ostatak dvadesetog stoljeća povijest otoka je i povijest tvornice Renault. Tvornica je bila samodostatna, s vlastitom elektranom i nizom ispitnih stanica uključujući podzemnu ispitnu stazu. Infrastrukturu su činila pristaništa za dopremu rasutih zaliha i odvoz gotovih automobila rijekom. Tako je Renult Billancourt postao najveća tvornica u Francuskoj, sa više od 30.000 zaposlenika. Tijekom Drugog svjetskog rata tvornica (koja je u to vrijeme proizvodila kamiona za Njemačku), bila je laka meta za savezničke bombardera i pretrpjela nekoliko razornih savezničkih bombardiranja. I sam Renault je neposredno nakon rata optužen za kolaboraciju, a u pomahnitaloj atmosferi odmazde koja je karakterizirala to razdoblje, umro je u zatvoru pod nerazjašnjenim okolnostima. Njegova je tvrtka je 15. siječnja 1945. nacionalizirana i preimenovana u "Régie nationale des usines Renault (RNUR)". Francuska je u potpunosti sudjelovala u poslijeratnom procvatu 1950-ih godina. Renaultova tvornica na Île Seguinu postala je u to vrijeme svjetionik za rast i modernizaciju francuske industrije, uspjehom modela kao što je Renault 4CV lansiran 1947. godine. Bio je to prvi francuski automobil koji je prodajom prešao "prag od milijun" vozila. Tvornica je također nastavila i reputaciju bastiona sindikalne organiziranosti (stečenu 30-ih godina), posebno zatvaranjem 33-dnevnim štrajkom u svibnju 1968. godine. Rast u 1950-im i 1960-im omogućio je Renaultu da otvori niz novih tvornica automobila na novim lokacijama u Francuskoj i Španjolskoj, a kasnije i šire. Renault je najavio 1989. godine da će se tvornica na otoku Seguin zatvoriti, a posljednji automobil, Renault Supercinq, pojavio se 31. ožujka 1992. Veliko čišćenje zgrada započelo je gotovo odjednom, ali izazov je bio ogroman, posebno zbog neophodnog uklanjanja azbesta i dekontaminaciji tla. Rušenje tvorničkih zgrada započelo je 29. ožujka 2004., a dovršeno je 8. ožujka 2005. godine kada su sve zgrade srušene. Arhitekt Jean Nouvel imenovan je 2009. godine voditeljem prostornog plana za transformaciju otoka u novo kulturno središte. Projektirani su koncertni i izvedbeni prostori, poznati kao La Seine Musicale, koje će slijedit hoteli, uredi, studiji, umjetnički prostori, kino i niz pratećih sadržaja. Opsežni građevinski radovi bili su u tijeku ožujka i travnja 2016. kada je snimljena ova fotografska slika. U prvom planu slike je uz gat na Seini jedna nonšalantno vezana teglenica, koju je strujanje rijeke neprekidno ljuljalo, pa se plovilo isto tako nonšalantno i naslikalo na snimci.

I ovaj prostor možete pomnije razgledati priloženim 'prolaskom kroz' "virtual space gate" ovdje sa mosta i ovdje (veoma blizu gledištu kamere).