Fotozine “Žičani okidač” : ISSN 1334-0352 : s vama od 6. 6. 1998

fotozine
fotografija
druženja
prilozi
sitnine
prijavnica
nadimak:

lozinka:

upamti me
trenutno prisutni:

SATNI TORANJ

© copyright 2005 - 2021 obscuras

SATNI TORANJ

[kratica stranice: http://fzzo.org/f/8472 ←permalink]
SATNI TORANJ

Sljedećih nekoliko dana u Berlinu nisam više snimao. Zapravo potrošio sam gotovo sav papir koji sam ponio sobom izrađujući kontaktne kopije (pozitive) za poklon mojim novim prijateljima. U ponedjeljak 7. kolovoza rano ujutro oprostili smo se od Berlina i Brankovih prijatelja. Oni su krenuli na posao, a mi na jug. Na samom izlasku iz grada Branko je promijenio smjer. Idemo u Hannover vidjeti EXPO 2000., rekao je. Poučen iskustvom iz Berlina znao sam da snimanje kamerom opskurom na terenu zahtijeva ipak pomniju pripremu, pa na EXPO-u nisam ništa pokušavao snimati. Kasno popodne završili smo obilazak svjetske izložbe u Hannoveru, a Branko je opet naumio odvesti furu do Zagreba u cugu. Bio je ipak premoren pa sam ga dio puta zamijenio za volanom. Prošli smo Kassel i kretali se prema petlji kraj Würzburga kada se probudio. Zastali smo na prvom odmorištu da se zamijenimo za volanom i popijemo kavu. Dok smo pijući kavu birali rutu do Münchena (preko Nürnberga ili ravno na jug) zazujao je moj mobitel. Gdje si, pitao me brat (koji je već neko vrijeme u Švicarskoj). Odgovorio sam, pred Würzburgom, a ti. Idem iz Basela za Stuttgart. Mogli bi se tamo naći, predložio je. Prihvaćam. Branku je to izvan zamišljene rute i tu se rastajemo. Ponio sam ranac sa ono malo mojih stvari i kartonsku kutiju i spustio se sa autobahna stazicom između pašnjaka i jelove šume u dolinu do ceste koja je tuda vrludala slijedeći rječicu. Miris šume i blaga koje je paslo na livadi ugodno su nadomjestili opori smrad ispušnih plinove i užeglih automobilskih guma sa autoputa. Kada sam stigao do ceste okrenuo sam se, a Branko je još stajao uz ogradu parkirališta. Mahnuo sam mu, a on mi je odmahnuo, okrenuo se i otišao. Baš mi je godilo da malo protegnem noge krajolikom sjeverne Bavarske po cesti prema gradu na kojoj nije bilo prometne huke kao na autoputu, no nisam tako šetao niti pola sata, a ispred mene se zaustavila jedna stara „buba“. Volkswagen iz 60-ih. Nisam stopirao, ali stariji gospodin je stao i dočekao me. Pozdravio sam ga kroz prozor kola koji je bio otvoren, a on mi je odzdravio i pitao me; „Da vas povezem?“. Prihvatio sam. Kao nekada u ono vrijeme iz kojeg potiče vaš auto, rekao sam vozaču. Uvijek rado povezem nekog, volim se družiti sa ljudima, a i sam sam često putovao atostopom dok sam bio mlad, rekao mi je. Rastali smo se na kolodvoru u Würzburgu odakle sam za pola sata nastavio put vlakom do Stuttgarta. Mobitelom sam javio bratu kada dolazim. Dočekao me na stanici. Bila je već noć. Rekao sam Michaelu da dolazimo skupa, rekao je. Sve se poklapalo kao da je bilo pomno planirano. Nakon dva dana provedena kod Michaela i Käthe pošli smo u Švicarsku. Solothurn je glavni grad istoimenog kantona na južnim obroncima Jurskih Alpi. Na obalama Ahre Rimljani su izgradili vojni logor koji je nastavio živjeti kao srednjevjekovni grad, a u Renesansi i Baroku ogradio se impozantnim bedemima. Glavna ulica Solothurna, zapravo veoma izdužen trg, sada je pješačka zona. Na istočnoj strani je crkva, a na zapadnoj kula sa satom. U neposrednoj blizini je i prodavaonica fotografskog pribora u kojoj sam kupio kutiju ILFORD-a upravo onog formata koji odgovara mojoj kartonskoj kutiji. Raspitao sam se imaju li i tamnu komoru objašnjavajući zašto mi treba. Zanimljivo, rekao je prodavač, nitko danas to više nema pa ni fotolaboratoriji, ali imamo priručno skladište, pogledajte. Pogledao sam. Prostorija je mala no savršeno mračna pa sam najavo moj dolazak sa kamerom sljedećeg dana. Zadnji radni dan u tjednu. Vikend dolazi u grad. Ulice pune ljudi. Iz jedne sporedne srednjevjekovno uske i lagano krivudave ulice otvara se vizura na satni toranj. Na pročelju kuću prislonjen visok metalni električni ormarić uživa u neprekidnom pogledu na toranj koji mjeri prolaženje vremena. Kao stvoreno postolje za kameru opskuru. Namještam kameru i počinjem snimanje u 17:35, a onda se naslanjam na ormarić i uzimam čitati novine. Prolaznici me obazrivo obilaze silazeći sa uskog pločnika dok ja „čitam“ novine i svako malo pogledavam na toranj sa satom. U 18:00 toranj započinje svoju svirku zvonima. Tu zvučnu predstavu kamera poskura ipak neće moći snimiti. Ipak ostavio sam je da snima svih 5 minuta „glockenspiel“-a starog satnog mehanizma i tek u 18:08;20 zatvorio sam objektiv kamere.

fruitcake
[19. 01. 2008.]

ovo mi je vrhunski, bas mi pogada neki dobar osjecaj

obscuras
[19. 08. 2021.]

Za posjetitelje koji traže više potankosti o snimanju ove slike tu je GSV (Google Street View) približne lokacije sa koje je snimljen motiv.

Nemate ovlasti aktivnog sudjelovanja. Morate biti registrirani i prijavljeni.

site copyright © 1998.-2021. Janko Belaj / Fotozine "Žičani okidač"   [site powered by Zine V3 alpha 9.1]   .:korisnički ugovor / terms of use:. …& obavezno štivo!
built with bbedit Valid XHTML 1.0 Strict Valid CSS!

Zbog nekog doista blesavog EU zakona dužni smo vas informirati da i naš Fotozine rabi cooki-e (kažu da su to “kolačići”) kao i valjda 99.999% stranica na kugli zemaljskoj. Za izvan nje nemamo informacija. S tim keksima mi ne otkrivamo vašu dob, visinu, debljinu, sposobnost kadriranja, lažiranje exifa i niš takvoga, već nam samo pomažu da se logirate i tak to. A kaj sad možete? kliketnut dole i reć poruci izazvanoj idiJotskim zakonom adio… (A mi smo vas zakonski informirali :P ;))

Bla, bla, tri put Hura i O’Kej…