Vratili smo se kući kasno. Nismo mogli odoljeti znatiželji, kako je uspjela snimka katedrale u Strassbourghu. Spustili smo se odmah u debeli hlad podruma i dok sam u crvenom mraku vadio snimku iz kamere brat je pripremio kupku razvijača. U tili čas list fotopapira zaplivao je u već prilično mutnoj kemikaliji. Kako je prolazilo vrijeme razočaranje je raslo. Ništa! Baš ništa! Ni najmanji trag svjetla na papiru. Nakon 20 minuta rekoh, možda je razvijač iscrpljen. Izvadio sam list iz kupke i dobro ga isprao vodom, a onda obrisao spužvom i još vlažnog vratio u kameru. Zatim sam novi list papira osvijetlio elektronskom bljeskalicom i potopio u istu kupku. Opet ništa! Ipak olakšanje. Razvijač je iscrpljen dakle sutra treba kupiti novi. Sjedećeg dana već oko 10 sati vratili smo se iz grada sa novim razvijačem. Sjurili smo odmah u podrum i od ILFORD-ovgo koncentrata pripremili novu kupku, a zatim sam ponovo izvadio iz kamere jučerašnju nerazvijenu snimku i potopio je u rastvor. Ide evo je, izlazi slika, kliknuli smo i brat i ja kada su se nakon manje od minute na listu papira počeli razvijati obrisi snimke iz Strassbourgha. Mislim da tako oduševljeni nismo bili ni kao klinci kada nam je naš djed Ivan prvi puta u svojoj „dunkelkameri“ pokazivao kako se razvija fotogtrafska snimka. Dakle stari fotokemikin EMAX i novi ILFORD-ov razvijač dobro se slažu. Napravio sam nekoliko kontaktnih kopija na ILFORD papiru, a brat je jednu sliku odmah izdvojio za poklon jednom svom susjedu koji je iz Strassbourgha. Rumisberg je malo seoce na južnim padinama Jurskih Alpi. 15ak kilometara udaljeno od Solothurna. Nešto poput Markuševca kraj Zagreba. Čitavo mjesto je kao ambijentalna cjelina pod zaštitom kantonalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ruralni sklopovi kuća među kojima su neke iz prve polovine XVIII stoljeća uživaju posebnu pažnju, no svi su objekti u privatnom vlasništvu (ili vlasništvu zajednice) i u svima se odvija život. Evo sljedećeg motiva za moju kameru. Ima još vremena za jedno snimanje prije ručka. U kutiji starog fotopapira koju sam ponio iz Zagreba ostala su još dva lista. Vrijeme je da ih konačno potrošim. Izlazim u selo sa „zapetom“ kamerom opskurom pod miškom. Kuće su poput bosanskih, strmi krovovi na 4 vode dominiraju mjestom. To su najstarije kuće u mjestu. Drvena okvirna konstrukcija ispunjena opekom uokviruje pod istim krovom stan, staju (za sitno i krupno blago) i sve prateće i pomoćne sadržaje. Pod visokim krovovima nekad se cijelog ljeta spremalo sijeno da bi se imalo čime hraniti stoku tokom duge zime, a toplina staja grijala je i stan pa se tako štedjelo na ogrijevu. Ista brdska sirotinja kao i po našim brdima. Bolja gazdinstva imala su i jednu izdvojenu gospodarsku zgradu, žitnicu ili Spiecher kako to mještani ovdje zovu. Bila je to sasvim drvena zgrada poput sojenice odmaknuta od tla, a u njoj se držalo žitarice, u suhom i hladnom prostoru, izvan kuće u kojoj je pod istim krovom u toplom i vlažnom uz ljude prezimljivalo i blago. Od sredine XIX stoljeća u selu se grade i „gradske“ kuće krovova na dvije vode sa velikim dvorištima i izdvojenim gospodarskim zgradama. Nalazim jednu staru „pravu jursku“ kuću stisnutu između potoka i glavne seoske ulice, u stvari ceste oko koje se nakupilo selo. Jedva da ima dvorište, tek toliko prostora koliko je potrebno da „Spiecher“ bude dovoljno odmaknut od kuće. Pored drvene žitnice stara lipa natkriljuje i nju i ono što bi moglo biti dvorište. S druge strane ceste pojilo izdubljeno u monolitnom bloku jurskog vapnenca kroz koje stalno protiče bistra voda provedena cjevovodom iz obližnjeg potoka. Blago se više tu ne napaja iako je voda još pitka. To današnji standard ne podrazumijeva jer propisuje opremu staja (i pašnjaka) automatskim pojilima priključenim na vodovod pitke vode namijenjene i domaćinstvima. Postavljam kameru (tako da „uhvati“ sve to) na stativ od ljestava koje sam donio iz bratova stana. U 12:56 počinjem snimati. Prolazi dvoje mještana. Razgovaraju prolazeći i zagledavaju prema meni. Okreću se još jednom, već odmakli i zamiču iza ugla zgrade u kojoj je mjesna gostiona. Nakon par minuta vraća se žena sama i ponovo prolazi pored „čovjeka koji kraj ceste čuva veliku kutiju na vrh ljestava“. Nakon 1 sat završavam snimanje, uzimam ljestve i kutiju. Žena ponovo prolazi. Pozdravljam je. Odzdravlja mi.