Počitelj je poput lišaja gusto rasprostrt na hercegovačkom stjenjaku uz Neretvu na mjestu gdje ona iz kanjona kojim teče od mostarskog polja ističe u čapljinsku dolinu. Kameni bedem okićen kulama zakriljuje grad sa tri strane, a sa četvrte ga strane ograđuje obala Neretve. Tom istočnom obalom rijeke oduvijek je prolazio put uz koji se smjestio trg grada i karavansaraj u kojem su se ovom prilikom smjestili „baza“ i press centar kolonije. U karavansaraju pripremala se i izložba radova sudionika prvog saziva međunarodne multimedijalne likovne koloniju „Počitelj 2000.“, a tu su se okupljali i svi posjetitelji, namjernici, prolaznici i gosti kolonije. Svakog dana u 10 sati tu su se sakupili i sudionici kolonije, a onda razmilili gradićem sa svojim štafelajima i slikarskim priborom. Ostavio sam kameru u „bazi“ i pošao Počiteljem tražiti moj motiv. Penjući se uskim kamenim kaletama ophodio sam i slikare kraj njihovih štafelaja na kojima su nastajala „ulja na platnu“. Uz svakog bila je i njegova paleta, šperploča 40/65 cm na koju je poslagao boje kojima slika. Zagrebačkog slikara Vladimira Vrljića Ankina zatekao sam na terasi kraj ruševina medrese. Njegova paleta na kojoj su kupovi čiste boje okruživali mrlje miješanih boja učinila mi se poput embrija slike koju je upravo dovršavao. Upitao sam ga što će sa paletom kada dovrši sliku. Uzet ću u „bazi“ novu paletu i boje za novu sliku, odgovorio je. U ophodnji drugih slikara potvrdila mi se misao da je paleta svakog od njih „embrio slike“ koju slika pa sam Florijanu Mičkoviću, mostarskom kiparu i jednom od organizatora kolonije predložio da slikari potpišu svoje palete koje bi se sačuvale kao artefakti kolonije. Za tu ideju nažalost nije bilo raspoloživog prostora. Izlazeći iz karavansaraja našao sam moj motiv. Toranj sata na južnoj strani počiteljskog trga stršio je u nebo poput obeliska. Obelisk vremena čija se sjena poput velike kazaljke prelama preko krovova kuća načičkanim oko njega i prateći sunce oslikava vrijeme koje protječe kao Neretva pod tim drevnim zdanjem. Uzeo sam kameru iz „baze“ i izašao na trg. Dok sam postavljao kameru na kaldrmu i pažljivo birao kadar, naišao je Ankin. U jednoj je ruci držao sliku, a u drugoj paletu. Zastao je kraj mene propitujući pogledom kartonsku kutiju na kaldrmi i tražeći motiv koji će snimiti. Koliko ćeš dugo slikati, zapitao me. Nisam odmjerio svjetlosne vrijednosti ali budući da sunce pršti mislim da neće trebati slikati duže od pola sata, odgovorih i rekoh mu što sam predložio Florijanu ali da za taj prijedlog nije bilo mjesta pa ga zapitah dali bi mi dao svoju „potrošenu“ paletu na kojoj je bilo još dosta boje, da od nje napravim sliku motiva koji će snimati kamera opskura. Spremno mi je pružio paletu i pitao što mi još treba. Dostajat će jedna mala slikarska špatula, odgovorih. Otišao je u „bazu“ i ubrzo se vratio sa novim platnom i paletom, a meni je donio što sam iskao, malu slikarsku špatulu. Za njim je ubrzo došao i mladić koji mi je iz „baze“ donio pravi slikarski štafelaj i stolac. Gledali su me dok sam se smještao na kaldrmi počiteljskog trga kraj kamere, a onda je Ankin otišao svom štafelaju i sljedećem motivu, a mladić natrag u karavansaraj. Kada sam se konačno smjestio, u 12:47 počelo slikanje kamerom, a istovremeno i moje prvo slikanje „ulja na šperploči“. Od Ankinove palete postavljene na štafelaj ubrzo je počela nastajati slika motiva kakov sam namijenio i kameri opskuri. Sve je trajalo do 13:17 kada sam spustio poklopac preko rupe na kutiji i otišao u „bazu“ pripremiti je za novo snimanje, a nakon toga sam u „bazu“ donio i moje prvo „ulje na šperploči“ sa štafelajem. Postavio sam ga u dijelu prostranog karavansaraja među ostale svježe radove. Malo iza 14:00 i Ankin je došao u „bazu“. Gdje ti je slika, pitao me. Onu opskurnu još nisam razvio, a druga se još suši na štafelaju, odgovorih i pokazah mu rukom mjesto na kojem je stajao štafelaj sa svježom slikom. Prišao je polako slici i stao tri koraka od štafelaja. Šuteći je gledao što je nastalo od njegove palete, a onda je nakon nekoliko minuta rekao (kao za sebe): „Sad treba još vidjeti i što je snimio“, pa se okrenuo prema meni i nastavio „Trebao bi više slikati ulja“. Pitao sam ga hoćemo li zajedno potpisati sliku jer nastala je od njegove palete, a on reče: „To bi bilo isto kao da ja tražim fabrikanta boja da sa mnom potpisuje moje slike.“.