Fotozine “Žičani okidač” : ISSN 1334-0352 : s vama od 6. 6. 1998

fotozine
fotografija
druženja
prilozi
sitnine
prijavnica
nadimak:

lozinka:

upamti me
trenutno prisutni:

OBJED

© copyright 2005 - 2021 obscuras

OBJED

[kratica stranice: http://fzzo.org/f/8486 ←permalink]
OBJED

Uz cestu sjeverno od Počitelja, tik pod liticom na kojoj se koči najviša počiteljska kula stere se među krškim stijenama usko polje. Svojim se istočnim rubom uspelo visoko pod golet kao zaleđen zeleni val, a istočnim se rubom umočilo u hladnu Neretvu. Tu su nekada znale zanoćiti trgovačke karavane što su se iz Bosne spuštale prema obali mora, a za koje nije bilo mjesta u karavansaraju Počitelja, objašnjava mi jedan mještanin. Sada je tu parkiralište za autobuse i restoran „Klek“, a onaj najviši dio zaleđenog zelenog vala krije u šikaru zarastao smokvik. Organizatori prve međunarodne multimedijalne likovne kolonije „Počitelj 2000.“, općina Čapljina i udruga likovnih umjetnika Hercegovine tu su, u restoranu „Klek“, pripremili zajednički oproštajni objed za sve sudionike, uzvanike i goste kolonije. U debelom hladu pod dugom tendom nanizani jedan do drugog restoranski stolovi tvorili su jedan ogroman stol za više od 80 gostiju. Čim sam to vidio odlučio sam napraviti sliku. Objed će potrajati, a u ovoj hladovini za snimanje kamerom opskurom će trebati barem sat i pol. Otišao sam do „baze“ po kameru. Još jednom sam je pripremio za snimanje u improviziranoj tamnoj komori karavansaraja i donio u „Klek“. Postavit ću je na improvizirani stalak pred čelo stola tako da snimi sve sudionike i čitav objed, rekoh osoblju restorana koje mi je ponudilo asistenciju oko postavljanja kamere. Ubrzo je od nekoliko rashodovanih stolaca koje su momci donijeli iz spremišta restorana pred čelom stola nastala improvizirana konstrukcija koja će poslužiti kao postolje kameri. Društvo se već počelo okupljati za stolom dok sam na vrh postolja namještao kartonsku kutiju i odabirao kadar. Svi su pogledi bili uprti u tu spravu. Hoće li se mene vidjeti na slici, dovikivao je netko sa drugog kraja stola. Nikoga se neće vidjeti, a svi ćete biti na slici, objašnjavao je Ankin. Ipak nekoga bi se moglo i vidjeti jer objed će potrajati, a svatko ima svoje mjesto za stolom sa kojeg se neće micati do kraja ručka, pokušavao sam objasniti. Konačno u 14:20 sve je bilo spremno za početak snimanja. Kamera je čvrsto stajala visoko na postolju i ja sam, kao nekada stari fotografi skupu najavio početak snimanja i onda, točno u 14:23;30, skinuo poklopac sa rupe kartonske kutije. Stajao sam još trenutak kraj kamere i gledao ljude okupljene za dugim stolom koji su svi mirno sjedili gledajući u kartonsku kutiju i podignutim čašama hladne hercegovačke lozovače nazdravljali početku snimanja, a konobar i meni donese čašicu istog pića pa i ja nazdravih skupu i pridružih mu se za objedom. Razvezao se razgovor u kojem su temu „slikanje kartonskom kutijom“ ubrzo smijenile druge teme, a kako su se nizala jela i pića ljudi su sasvim zaboravili da ih se slika. Objed je potekao svojim gotovo nezaustavljivim tokom u debelom hladu duge tende, a sve delicije dobivale su razgovorom ljudi onaj začin koji se niti u jednoj prodavaonici začina ne može kupiti. Nakon nekog vremena neki su se prošetali od stola, a kada su se vraćali stolu prije bi navratili i do kamere da je pogledaju izbliza. Nitko joj se nije približavao toliko da bi je taknuo, da ne „pokvari sliku“, ali zavirivali su, koliko god su se mogli približiti kameri, da vide rupu kroz koju ulazi slika u kameru. Negdje iza 15 sati na parkiralištu restorana „Klek“ zaustavio se policijski automobil sa dvojicom policajaca koji su zastali u svojoj ophodnji. Izašli su iz kola i potražili okrjepu za šankom „Klek“-a, a nakon toga su prije povratka svom poslu navratili i do „stola kolonije“ pozdraviti neke poznanike. Nakon što su ih našli u skupu i pozdravili ih, njihovim pogledima nije promakla čudna instalacija od rashodovanih restoranskih stolaca pred čelom stola uvrh koje se ustobočila kartonska kutija. Ne može tvoje opskurno snimanje proći bez policije ni u Hercegovini, dovikne mi raspoloženi Ankin koji se već ranije upoznao sa prijašnjim zgodama sa snimanja kamere opskure. Nakon što su od Ankina čuli „kuda je sve i što proživjela ta kartonska kutija na putu od Njemačke do Hercegovine“ i policajci su došli izbliza pogledati tu čudnu kameru prije no što su ponovo sjeli u svoja kola i udarili cestom prema Čapljini. Snimanje sam dovršio u 15:48;30 kao i obično spustivši poklopac preko rupe na kartonskoj kutiji no ipak nisam uspio snimiti čitav objed koji je potrajao i iza sutona, ali to je zapravo već bila večera.

AKO STE PREGLEDALI SVE SLIKE OVOG ALBUMA I PROČITALI PRIČU SVAKE SLIKE, TADA ĆE VAM VJEROJATNO BITI ZANIMLJIV I SLJEDEĆI:

Pogovor:

Ovih 20 priča uz 20 slika koje je snimila ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ od 3. kolovoza do 14. rujna 2000. konačno je zapisano od 20. lipnja do 16. srpnja 2004. nakon što su mnogo puta pričane i prepričavane. Na taj način se ispunilo ono što mi je još jedne davne tople noći u Berlinu 4. kolovoza rekla Portugalka Margherita: „Trebali bi opisati sve te doživljaje snimatelja.“, što je dopunila njena prijateljica Leona: „Slikara, gospodin putuje i slika kao nekada stari slikari lutalice, ali slika svjetlom.“. Ove sam priče ipak nazvao „priče opskure“, pokušavajući zamisliti kako bi to izgledalo kad bi ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ mogla pričati što je sve prošla. ©ame®@ obs©u®@ Berline®i©@ međutim „priča“ samo slikama koje su opet samo talog svjetlosti na foto-papiru. Ovih 20 slika snimano je ukupno 47.860 sekundi ili da to kažem razumljivije, 13 sati 17 minuta i 40 sekundi. Znatno duže no što je potrebno da se pročita ovih 20 priča opskure. Slike traju duže od priče. Traju onoliko koliko dugo ih se može gledati. Ako se zna „priča“ slike, tad se vjerojatno i sliku može duže gledati. Ne poznajemo li „priču“ slike tad u nju možemo tek buljiti. Ako bi posjetitelji izložbe na kojoj će biti izloženo ovih 20 slika svaku sliku gledali onoliko dugo koliko je nastajala tada bi oni koji su u galeriju došli u 7 sati navečer galeriju napustili tek sljedećeg dana u 8 sati 17 minuta i 40 sekundi. Ako pak pročitaju uz svaku sliku izloženu priču tad će vjerojatno galeriju napustiti prije ponoći, ali sobom će ponijeti priču slike i svoju sliku slike sa pričom. Na karaju svake priče pitamo se dali je sve to što ona opisuje zaista teklo opisanim tokom, a pisac se pita dali svoja zabilježena sjećanja, ili u ovom slučaju zabilježena sjećanja jedne kartonske kutije, ostavi onakvima kakova su zapisana. Kako se osjećamo kada pročitamo priču ili čak roman, a na kraju nađemo napomenu: „sva mjesta, likovi i događaji u ovoj priči su čista izmišljotina autora i nemaju nikakve veze sa nijednim stvarnim mjestom, likom ili događajem koje opisuje“? Vjerojatno isto tako kao kada bi na kraju štiva našli napomenu: „sva mjesta, likovi i događaji u ovom štivu su gola istina i zaista se odnose na sva stvarna mjesta, likove i događaje koji su u njemu opisani“. Nešto poput toga, i ništa od toga nema na kraju nijedne slike, tek možda nadnevak nastajanja slike i potpis autora. (Napisano u Zagrebu, u petak 16. srpnja 2004.) Ivica Kiš

MIo-Mao
[02. 06. 2007.]

trudila sam se sve procitat,al sorry predugo.slika mi ok,ne razumijem ovaj broj 20,ali možda da sam procitala sve...

Zoopolis
[02. 06. 2007.]

Hm, bil tekst trebao biti vrijedniji zbog fotografije, ili fotografija zbog teksta. Fotka je dobra za izložbicu gdje se ljuljaš i puštaš mozak na pašu s malo vina i delicijima iz izložbenikova kraja, no ovdje nekako ne može doći do punog izražaja , imam dojam

nicols
[02. 06. 2007.]

Nemogu sve fotografije funkcionirati jednako. uz neke tekst uopće ne paše, pa čak niti naslov, a uz neke se mogu napisati romani. Obskurna fotografija je ovdje prenjela ne samo jedan ambijent, ne samo jedan "trenutak", ne samo jedan motiv, već čitav jedan događaj. Nekima je 85 minuta malo, nekima je puno, netko će reći da je "sve relativno". Meni definitivno ove priće ispod fotografija imaju itekakvog smisla i redom sam ih sve pročitao još davno. Za mene je ovo više fotografija nego neka superoštra 1/10000 fotka "izvađena" iz tijeka vremena. Nadam se da ću jednog dana evoluirati do takvog statusa da i ja mogu ponosno raditi fotke nalik ovoj! :)

sonjakostic
[02. 06. 2007.]

potpisujem nicolsa u potpunosti.

obscuras
[19. 08. 2021.]

Za posjetitelje koji traže više potankosti o snimanju ove slike tu je GSV (Google Street View) približne lokacije sa koje je snimljen motiv.

+

Nemate ovlasti aktivnog sudjelovanja. Morate biti registrirani i prijavljeni.

site copyright © 1998.-2021. Janko Belaj / Fotozine "Žičani okidač"   [site powered by Zine V3 alpha 9.1]   .:korisnički ugovor / terms of use:. …& obavezno štivo!
built with bbedit Valid XHTML 1.0 Strict Valid CSS!

Zbog nekog doista blesavog EU zakona dužni smo vas informirati da i naš Fotozine rabi cooki-e (kažu da su to “kolačići”) kao i valjda 99.999% stranica na kugli zemaljskoj. Za izvan nje nemamo informacija. S tim keksima mi ne otkrivamo vašu dob, visinu, debljinu, sposobnost kadriranja, lažiranje exifa i niš takvoga, već nam samo pomažu da se logirate i tak to. A kaj sad možete? kliketnut dole i reć poruci izazvanoj idiJotskim zakonom adio… (A mi smo vas zakonski informirali :P ;))

Bla, bla, tri put Hura i O’Kej…