U lokvi soli i grumenu mora. U Posejdonovoj ljutnji i njegovom miru. U sjeti i još dubljoj sjeti. Sjedi i razgovara. Ingrid Ugussi priča, ali i sluša. Nije joj na pameti Pupačić, iako je more grli oko vrata.

Prolaznost ubija. Nemogućnost utjecanja na to dokrajčuje načetu žrtvu. Sol nagriza i ono malo optimizma koje se nakupilo u nadljudskim naporima da se pripitomi ta nedokučiva lokva. Ingrid je kroti. Ali je ponovno pušta da divlja.

Njezine fotografije kazuju više od onog klika obarača na fotoaparatu. Zapuštenu barku odavno je izgrizla sol, a dokrajčio je vjetar. Ona je paradigma prolaznosti koja je tako neumoljiva da izaziva mučninu. Ta barka najviše muči. Nju je Ingrid izvadila na kopno, smjestila je izvan cjeline. Ona ubija. Ona plaši.

Iako na njenim fotografijama nema tvrde ribarske ruke koja na staklenoj čaši ostavlja duboki trag, Ingrid zaziva ribare. Uočava ih u daljini gdje im iznad glava vječito prave društvo uporni galebovi. Zatim je tu i ljudsko zdanje, satrano od udara juga i iglica soli koje donosi kao dar, ljudski pogled uvijek usmjeren u nerazumljivu daljinu i pas od kojeg more pravi odraz.

I onda puno, puno bezvremenskih pejzaža. Jer more voli pozirati. Ono voli da ga se promatra s divljenjem. Zna da je moćno, nesavladivo. Ingrid mu to ne pokušava osporiti. Naprotiv, daje mu gušta da pozira, da se zabavlja, da puno govori. I ono doista priča.

Bojan Žižović