Fotozine “Žičani okidač” : ISSN 1334-0352 : s vama od 6. 6. 1998

fotozine
fotografija
druženja
prilozi
sitnine
prijavnica
nadimak:

lozinka:

upamti me
trenutno prisutni:

općenito: eksperimenti: obscuras: obs©u®@e: skupni portret sudionika radionice "©ame®@ obs©u®@ ©®o@tica" snimljene na simpoziju "Karlobag stART kreativnosti 2011.", u Karlobagu 4. kolovoza 2011. godine od 10:35 do 11:35 sati … [prethodna fotografija iz kategorije][iduća fotografija iz kategorije]
skupni portret sudionika radionice "©ame®@ obs©u®@ ©®o@tica" snimljene na simpoziju "Karlobag stART kreativnosti 2011.", u Karlobagu 4. kolovoza 2011. godine od 10:35 do 11:35 sati

© copyright 2021 - 2022 obscuras

skupni portret sudionika radionice "©ame®@ obs©u®@ ©®o@tica" snimljene na simpoziju "Karlobag stART kreativnosti 2011.", u Karlobagu 4. kolovoza 2011. godine od 10:35 do 11:35 sati

[kratica stranice: http://fzzo.org/f/754314 ←permalink]
Slikari su bili pioniri fotografije.

Ne samo što su, kao svoj alat, više od tri stoljeća koristili kameru opskuru, a kasnije i kameru lucidu (usavršenu kameru opskuru sa lećom), poput ostalih slikarskih alata, nego su pospiješili i razvoj fotografije kao novog moćnog medija (slikanja svjetlom). Prvi slikari-fotografi vodili su slikarske (fotografske) dnvnike, u koje su bilježili sve važne podatke o toku slikanja (stvaranja slike). Kasnije su osnovne podatke ispisali (ugrebavanjem) na negative (staklene ploče), snimke slika, kao što su nadnevak, mjesto i motiv snimanja. Poslije se (u hiperprodukciji snimki) i to zaboravilo. Bilježenje podataka o svakoj snimci ponovo se 'vratilo' razvojem digitalne fotografije (u metadatama svake snimke).

U oživljavanju kamere opskure, od 1996. godine, ponovo sam počeo voditi bilješke uz svaku snimku (fotografske dnevnike). Nekada samo kratke (bitne), a poslije sve opširnije. Tako su nastajale i čitave "priče kamere opskure".

Željko Jerman je tako, odabirom mojih 20 slika - priča kamere opskure, prvi puta u nas, postavio izložbu u splitkoj galeriji "GHETTO" .

Koncem srpnja 2021. godine, Фондацијата за културна и научна афирмација и презентација „Македонија презент“, Институтот за наука, алтернатива, култура и уметност-ИНАКУ и Издавачка куќа Феникс – Скопје, raspisali su (na Меѓународен фестивал на современи кратки книжевни форми) 'Konkurs za kratke književne forme' na koji sam poslao neke od 'priča kamere opskure.

Početkom studenog o.g., dobio sam obavijest da je žiri; на Меѓународен фестивал на современи кратки книжевни форми, проф.д-р Христо Петрески, проф.д-р Даниела Андоновска-Трајковска и Искра Пенева, među više od 300 radova uvrštenih u antologiju "современи кратки книжевни форми", odabrao i priču kamere opskure; skupni portret sudionika radionice "©ame®@ obs©u®@ ©®o@tica" snimljene na simpoziju "Karlobag stART kreativnosti 2011.", u Karlobagu 4. kolovoza 2011. godine od 10:35 do 11:35 sati.

Pola sata (koliko je trajalo snimanje ove slike) djeca (sudionici radionice "©ame®@ obs©u®@ ©®o@tica" koja je održana od 3. do 7. kolovoza 2011. godine, na simpoziju "Karlobag stART kreativnosti 2011.") sjedili su mirno u hladu maslina kapucinskog samostana, jer su za spomenak poželjeli skupni portret sa ljetovanja.

Naime kameri opskuri (kojom je taj motiv sniman) trebalo je (prema intenzitetu osvijetljenosti motiva) izračunski, 30 minuta snimanja.

Dakle djeca su trebala mirovati pred kamerom pola sata da bi ostali snimljeni.

Usprkos tome, djeca su prihvatila žrtvovati pola sata svog ljetovanja za jednu sliku i snimanje je počelo (u 10 sati i 35 minuta).

Tako je nastala (ne samo slika), nego i ova

PRIČA KAMERE OPSKURE

Gvardijan samostana u prolazu je zastao i pitao me; "Zač dica sidu pod ulikami vako brižni?".

"Slikaju se za uspomenu.", odgovorio sam velečasnom i pojasnio mu, "Triba pacijence, jer se slikaju

kamerom opskurom.".

Nakon nekoliko minuta šutnje i promatranja djece kao mirno sjede, Gvardijan me ponovo zapitao;

"Ma kad će to više bastat? Brižni li su, ni na vjeronauku nisu takvi.".

Pogledao sam na sat i odgovorio Gvardijanu; "Evo još 10 minuta.".

Gvardijan: (!!!!), . . . čudeći se djeci koja su nepomično sjedila u hladu maslina reče (više za sebe);

"Ma brižni li su, kako li će znat kad će ovo bastat?", a onda meni; "Vi ćete im reć. Ča ne? Vi mirite

vrime."

"I dica mire vrime." odgovorio sam velečasnom, "Neki su (koji imaju mobitel) uključili 'budulicu' na

mobitelu, a neki su meni povjerili da mjerim mojim satom. Neki gledaju sjenu krošnje maslina kako

se polako pomiče preko trave, 'tjerana' Suncem, a neki mole očenaše. Pričat će mi poslije kako je

tko od njih mjerio vrijeme. Na putu od svoje kuće do svog vinograda, moj djed je putovao '50

očenaša'. Djeci, za slikanje željene slike treba samo '40 očenaša' vremena."

Gvardijan me nakon tog mog odgovora nekoliko puta odmjerio pogledom od glave do pete i rekao;

"Vi ste trebali biti vjeroučitelj.", a ja sam mu odgovorio: "Velečasni, vjera nas tjera. Da ne

vjerujemo u sutra, večeras ne bi mirno pošli na počinak. Da djeca ne vjeruju da radimo sliku, sada

ne bi mirno sjedili pod ulikami. 40 očenaša, to je samo 2 puta toliko prstiju koliko ih imamo (na

rukama i nogama), a djeca već nauče izbrojati to prije no što krenu u školu. Život je vjeronauk.

Vjera u život.".

"....vječni", nadoveza se Gvardijan i reče; "Amen.",a u tom času, pored cvrčaka na ulikami zacvrči i

moja 'budilica'.

Slikanje se dovršilo!

Poklopio sam 'oko' kamere opskure, a djeca su žustro iskočila iz sjene maslina.

Pokupio sam kameru opskuru i u pratnji osmero djece odnio je u tamnu komoru da razvijemo sliku

čije snimanje je započela Lea, skidanjem poklopca sa 'oka' (objektiva - rupice) kamere opskure. U

crvenom 'mraku' tamne komore otvorili smo kameru opskuru, izvadili bijeli list foto papira iz

kamere i potopili ga u kupku razvijača. Nakon samo dva očenaša, na bijelom listu foto papira u

kupki razvijača počela se pojavljivati slika.

Oduševljenje djece potpuno je ispunilo tamnu komoru.

"Evo mene!" oduševljeno je kliknuo Filip, uprijevši kažiprstom u kupku razvijača.

"Ma to je Andrej! A ja sam tu do njega!" ispravila ga je Lea.

"A tu sam ja između Eme i Klare!" ushićeno je zaključila Lucija.

"Juraj se malo micao! Evo ga mutnog na slici do mene!" otkrila je Ela.

"Pa morao sam se počistiti od mravaca koji su počeli puziti po meni!", opravdavao se Juraj.

"Svi ste odlično odradili posao." čestitao sam djeci, a onda smo snimku oprali u kupki čiste vode,

potopili je u kupku ustaljivača (fiksira) koju smo poklopili pločom iverice i izišli iz tamne komore, pa

su djeca otišla na zasluženo kupanje. Nakon što je snimka (negativ) bila isprana i osušena, tamnoj

komori sam napravio kontaktne kopije (pozitive) za sve sudionike ovog poduhvata i tako su djeca

dobila željeni spomenak, potvrdu vjere u ono što smo radili, a neki sa strane su sve to gledali samo

kao igru.

Sljedećeg dana našoj se igri pridružilo još dvoje djece.

Sudionici radionice "©ame®@ obs©u®@ ©®oatic@"

djeca na ljetovanju u Karlobagu 2011. godine:

Laura Benc, Juraj Mihić, Lea Mihić, Filip Murat, Ela Pavelić, Andrej Pavlić, Ema Schmidt, Klara Šlogar, Lucija Šlogar i Paula Zdelar.

Batos
[30. 11. 2021.]

Nekad fotografija priča priču, a ovdje čekajući fotografiju saznasmo priču .... dobro si ih zaokupirao ...

gres
[30. 11. 2021.]

zanimljivo...;)

agni
[01. 12. 2021.]

odlično složena foto priča!!!

Nemate ovlasti aktivnog sudjelovanja. Morate biti registrirani i prijavljeni.

site copyright © 1998.-2022. Janko Belaj / Fotozine "Žičani okidač"   [site powered by Zine V3 alpha 9.1]   .:korisnički ugovor / terms of use:. …& obavezno štivo!
built with bbedit Valid XHTML 1.0 Strict Valid CSS!

Zbog nekog doista blesavog EU zakona dužni smo vas informirati da i naš Fotozine rabi cooki-e (kažu da su to “kolačići”) kao i valjda 99.999% stranica na kugli zemaljskoj. Za izvan nje nemamo informacija. S tim keksima mi ne otkrivamo vašu dob, visinu, debljinu, sposobnost kadriranja, lažiranje exifa i niš takvoga, već nam samo pomažu da se logirate i tak to. A kaj sad možete? kliketnut dole i reć poruci izazvanoj idiJotskim zakonom adio… (A mi smo vas zakonski informirali :P ;))

Bla, bla, tri put Hura i O’Kej…