tek nada se, proljećem

će opet zelen biti, al ne zna siroce malo, riječi

će mu prve odnesti vjetar.

i ostade tako na raskrizju srca.

žao mi je morgana, tvoji stihovi savladali bi i borce i kukavice…

još nekako uspijevam doći do daha i ni sam ne znam kako ću daleko otići…

oprosti što sam ti ponudio svoju cimetnu košulju, i samo nju ( … na tvome tijelu). oprosti što sam pomislio da su tragovi crvenila za usne tvoji.

oprosti jer palim lučice u tvojoj kupki ( iz koje će izroniti tvoj mazni vrat).

ispred kuće tvog učitelja, čarobnjaka, ( prozvaše ga melin, i ispraviše se onim monro), u četvrtak razapet će šator. ne znam ni tko ni zašto, no biti ću tamo zbog svjetlucave prašine tvog osmjeha, limbusa čije čestice prekrivaju svijet oko mene.

oh, utješi svoga debussya, nećete se još rastati, to je samo igra slijepaca koji vide više od drugih.

zahvale su ti uzaludne, jer uzvraćaš savršenstvom.

provjeri oltar moje predanosti.

sanjajmo onda zajedno.

norman

vitez u cis duru.