Fotozine “Žičani okidač” : ISSN 1334-0352 : s vama od 6. 6. 1998

fotozine
fotografija
druženja
prilozi
sitnine
prijavnica
nadimak:

lozinka:

upamti me
trenutno prisutni:
 ToPa
 Z-foto
 Mick

vijesti: godina 2018.: Svibanj: vijest br. 1942

Izložba: Ivan Posavec “POPUŠTANJE TRENUTKU”

[objava za medije: 10. Svibnja 2018.][vijest pročitana 649 puta]

IvanPosavec-PopustanjeTrenutku.jpg
IvanPosavec-PopustanjeTrenutku-1.jpg
IvanPosavec-PopustanjeTrenutku-2.jpg

KAJKAVSKO SPRAVIŠČE i GALERIJA KAJ imaju čast pozvati Vas na otvorenje izložbe fotografija Ivana Posavca “POPUŠTANJE TRENUTKU” u petak, 11. svibnja 2018. u 19 sati u Galeriju Kaj, Zagreb, Ilica 34 na kraju dvorišta. Izložba ostaje otvorenom do 2. lipnja 2018., a može ju se pogledati radnim danom od 11-17 te subotom od 11-14 sati.

IVAN POSAVEC rođen je 1951. godine u Dužici kraj Siska. Na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju diplomirao je filmsko snimanje godine 1980. u klasi profesora Nikole Tanhofera. Magistrirao je fotografiju 1984. kod Dragoljuba Kažića na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Dobitnik je Nagrade Tošo Dabac, 1992. i Nagrade Grada Zagreba, 2003. S Mijom Vesovićem godine 1979. osniva grupu MO (Meko okidanje). Član je Sekcije za fotografiju ULUPUHa, a fotografije mu se nalaze u kolekcijama Muzeja suvremene umjetnosti i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Popuštanje trenutku

Živimo u doba velikih zagađenja. Dok smog guta kineske gradove, površine smetlišta se šire, a depoi muzeja prihvaćaju sve više i više raznolikih umjetničkih djela, što je u ekološke probleme među prvima ubrojio multimedijalni umjetnik Ladislav Galeta. Dok šetamo gradom u oči nas bodu neonska svjetla, u medijima agresivne i iritantne reklame zauzimaju sve veći prostor, a sam sadržaj medija prilagođava se njihovoj vrištećoj logici. Jedno od zagađenja naših umova je i ono fotografsko. Otkad mobiteli omogućavaju snimanje visokorezolucijskih fotografija i pohranu njihove goleme količine u svoje memorije, korisnici takvih uređaja u svojim telefonima akumuliraju bezbrojne gigabajte beskorisnih kadrova.

Očekuje li se od profesionalnog fotografa da se ponaša profesionalnije, to jest prema svom zanatu odgovornije? Ivan Posavec, kao svaki fotograf koji drži do sebe, nikamo ne ide bez barem maloga fotoaparata. Također, kao svaki fotograf koji drži do sebe, nikad ne dozvoljava da mu koncentracija opadne i da prestane loviti zanimljive vizure koje bi mogao zadržati pomoću svjetla. Takve situacije Posavčevo izvježbano fotografsko oko vidi svaki dan. U nizu banalnosti koje nas okružuju, neka banalnost zazvuči nam posve intimno, poetikom za koju nam se čini da ju samo mi razumijemo i da je samo mi možemo uzdići do razine umjetničkog djela koje će našu fascinaciju prenijeti drugima. Posavec se ponekad nađe u takvoj situaciji: ugleda neki motiv, prima se svog alata, ali u zadnjem trenutku odluči da će ga, ipak, zabilježiti mobitelom. Odabire lakši put, tko zna zbog čega – zbog nepraktičnosti vađenja aparata, zbog lijenosti, ili zbog, makar i podsvjesne, uvjerenosti u nevažnost motiva. Možda i zbog odgovornosti prema svome zanatu, jer zna da bi za dobru fotografiju snimljenu po nekim vlastitim standardima trebalo izdvojiti malčice više vremena i koncentracije, koje si on u datom trenu ne može priuštiti.

To popuštanje trenutku nastaje kada se fotograf posluži blagodatima suvremene tehnologije koje banaliziraju i bagateliziraju njegov poziv. No, koliko god ovi kadrovi djelovali beznačajno, oni otkrivaju specifičan rukopis. U njima se vidi da je postavljanje kompozicije Posavcu, zbog godina prakse, već rutinsko, a prisutan je i autorov interes za bizaran detalj: na primjer za ništavnost fasade u noći, linije na cesti, ili odbačene najlonske rukavice za točenje goriva; za zbijenu tragediju Augustinčićevog Nošenja ranjenika; ili za neobičan prizor iz centra grada. Tu je i sekvenca od nekoliko fotografija kuće i drveta u tami, skoro potpuno crnih fotografija koje iritiraju gledatelja dok odgoneta njihov sadržaj i tjeraju ga da im se približi do krajnjih granica, gotovo ga gutajući kao crna rupa koja usisava svu svjetlost i materiju u sebe. Je li to suptilni nihilizam jednog Vanište? Nipošto, jer je lišeno svakog patosa. Je li konceptualna dosjetka? Čak ni to, jer nema druge poante doli pokazati komadić tupe stvarnosti koja svojom tupošću upravo tragično fascinira ovog fotografa.

Na izložbi Čuvaj svoju tajnu, u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku 2013. Posavec je pokazao niz sličnih, usputnih prizora, a sada nam ih daje svodeći svoje umijeće na gotovo refleksni minimum. Možda je to i njegov odgovor na svekoliko zagađenje koje sam spomenuo. Odbacujući vlastite prosudbe ili stečena znanja i dozvoljavajući dojmovima da naprosto dolaze, bilježeći ih jednako makinalno i automatski kao što se pojavljuju, dopuštamo svijetu da prođe kroz nas, te tako osvještavamo kako smo i mi sami njegov dio: s jedne strane nečiji sporedan i nevažan dojam, a s druge centar sveukupnog zbivanja, koje se zrcali u našoj svijesti.

Feđa Gavrilović

site copyright © 1998.-2018. Janko Belaj / Fotozine "Žičani okidač"   [site powered by Zine V3 alpha 9.1]   .:korisnički ugovor / terms of use:. …& obavezno štivo!
built with bbedit Valid XHTML 1.0 Strict Valid CSS!

Zbog nekog doista blesavog EU zakona dužni smo vas informirati da i naš Fotozine rabi cooki-e (kažu da su to “kolačići”) kao i valjda 99.999% stranica na kugli zemaljskoj. Za izvan nje nemamo informacija. S tim keksima mi ne otkrivamo vašu dob, visinu, debljinu, sposobnost kadriranja, lažiranje exifa i niš takvoga, već nam samo pomažu da se logirate i tak to. A kaj sad možete? kliketnut dole i reć poruci izazvanoj idiJotskim zakonom adio… (A mi smo vas zakonski informirali :P ;))

Bla, bla, tri put Hura i O’Kej…