Nastavno na Lagondinu temu o "smjeru korištenja fotoaparature" i površnosti u svemu pa tako i u tome, evo jedan mali doprinos (valjda) razumijevanju logike blenda+ekspozicija+osjetljivost=tehnički korektna dotografija. Namijenjeno onima koji mrze brojke i ne žele ih učiti (a morat će kad-tad).

Imamo pećnicu (to je vaš fotoaparat) a u njoj komad mesa (to je vaš senzor ili film) koji treba fino ispeći i pretvoriti u krasno pečenje (to je vaša fotografija). Ne ulazimo sad u to da li je meso od buta ili od plećke (to je vaš motiv) ili su papci i kožice (za paštetu, ako i to umijete), bitno je da se (tehnički) dobro ispeče (hrskavo ali ne zagoreno izvana, meko i fino a ne i sirovo iznutra).

E sad... pećnica se regulira sa dva parametra: temperaturom (to je ono f/nešto oliti blenda) i vrijeme pečenja (to je ekspozicija). Ako se stavi jači grijač (objektiv) moći će se regulirati u širem rasponu. Meso je meso i tu (za sad) nema pomoći.

Viša temperatura će zahtijevati manje vrijeme pečenja, inače riskiramo da nam kožica izgori a iznutra bude lagano prepečeno, a obrnuti slučaj da izvana bude dobro a iznutra sirovo. Stari pečenjari znaju to nariktati od oka (M mod), jer su ih ispekli priličan broj. No sreća je da sad postoje pećnice koje same izvažu meso i pročitaju koja je vrsta (dx kod na filmu, auto iso) i ako mi zadamo jedan parametar, one će same podesiti onaj drugi (S i A modovi). Ako i ne ispadne savršeno, uvijek se može na idućem pečenju dodatno podesiti (komenzacija ekspozicije). Ili ne stignemo razmišljati o finesama i ispeći ćemo potpuno automatski (P mod) ali to će biti samo uredno ispečeno i ništa drugo, bez kulinarskih finesa.

No mi želimo fino papati i ne zanimaju nas sterilna šablonska pečenja, želimo utjecati na stvar, poslije podijeliti istu sa prijateljima. A oni će reći, super si to ispekao. Ili će samo šutiti i mljackati. :) Ako im i nije fino, rijetki će se ohrabriti reći to (jer ih nećeš pozvati idući put) a još rjetkiji će reći daj to ovak pa da opet probamo (komentiranje na Fotozineu). Želiš hrskaviju koricu, pojačaj malo temperaturu. Želiš da je i iznutra bolje pečeno, ostavi dulje. Voliš siroviji (low key) ili well done biftek (high key), moraš žtrvovati malo sirovog ili zagorenog, ali ostalo će biti super.

Ali kvragu, ima još nešto: pećnice su najčešće glupe i ne pogode uvijek da svinjsko pečenje ostane prirodne boje svinjetine (što skuplja to gluplja) nego ga obojaju nekom svojom logikom (auto balans bijelog). Moram joj zadati: znaš da to jest svinjetina ali ne znaš da radim od nje zagrebački odrezak, pa sad ti to kažem (ručni balans bijelog). Ok mogu i naknadno ispeći u fritezi da dobijem traženu boju ali moram onda prethodno ostaviti malo sirovije (snimanje u raw-u). Malo viče posla ali sam sigurniji šta ću dobiti.

I kad smo konačno sve podesili za svinjetinu, trebam peći piletinu. Ali ne može, jer je tanje korice koja lakše izgori, osjetljivija je (viši ISO). Pa ako ne prepodesim pećnicu (smanjim temperaturu ili vrijeme pečenja) prepeći će se i neće biti baš jestiva niti lijepa za vidjeti. Sve više pećnica ima ugrađene gotove recepte (scenski modovi, zeleni gumb), koji sve odrade sami prema zadanom mesu i željenom rezultatu, ali prečesto od toga ispadne samo MCdonaldsov hamburger. Sve većem broju konzumenata je i to sasvim dovoljno (istresanje na fejsbuk), ali mi smo gurmani, zar ne? Ovi pak noviji kuhari umjesto da nauče peći u pećnici koju imaju žele baš onu s receptima, i naknadno čeprkaju po svojim pečenjima. Sjeckaju, dodatno peku u mikrovalkama i fritezama, na roštiljima, pojačavaju okuse Vegetama i Fantovima (fotošopiranje), kombiniraju sa drugim vrstama mesa, povrćem, krumpirom (a mogli su ga ispeći skupa s mesom) i koječim drugim (fotomontaže), ne bi li napravili nekakav kompletni meni. Ispadne super, nekad. A često i ne ispeku dobro pa moraju ili dopeći (dizanje sjena) ili uklanjati izgorene dijelove (svjetline).

Oni staromodni izvuku iz pećnice, malo dosole, popapre i aranžiraju te serviraju. Za prste polizat...

:)))))))