Sve se može naučiti, pa tako i fotografija.

Pravilo -ne trči za fotkom sama dođe.

Mislim da može. Nedavno sam na Creative live gledao tutorijal jednog poznatog svjetskog fotografa za vjenčanja koji je otvoreno rekao da je totalni antitalent za fotografiju i počeo se time baviti radi novca jer su fotografi dobro zarađivali.

Kad sam već mislio pogasiti prozor jer je to jedna obična navlakuša (tipa kupite moju knjigu i postat čete uber fotograf mada ste totalni antitalent) tip je pokazao fotografije vjenčanja koje je radio prvih nekoliko godina i na koje je bio ponosan. Iskreno, malo dijete koje prvi put uzme aparat u ruke bi bolje fotke napravilo.

Uglavnom, kad je skužio da mu baš i ne ide i da nije Bogom dan fotograf počeo je proučavati radove drugih fotografa. Pretraživao je fotografije drugih fotografa, radio bazu od nekoliko tisuća fotografija koje su mu se sviđale i svaku je analizirao do u detalja. Gdje tko gleda, kako stoje kome ruke, kako stoje noge,... kakvi su im izrazi lica i na kraju zašto ta fotografija izgleda dobro a njegova ne izgleda. Proučavao je poze skulptura i kipova, ljubavne filmove, kako svijetlo pada i sl.

Već 10 godina se bavi fotografiranjem vjenčanja ali i dalje svakodnevno vježba na raznim lokacijama tako da ponese plišane medvjede da glume mladence i zalijepi ih na stativ od rasvjete pa gleda kako bi tko treba stajati u odnosu na drugog, kako složiti kadar, kako cropat, tko treba koga gledati i ima li to smisla te koji objektiv upotrijebiti u kojoj situaciji i koju blendu. Vježba raditi s blicevima, vježba naći što bolje svijetlo u svakoj situaciji. Ima već izvježbane poze za sve moguće lokacije od polja obasjanog suncem do uskih i mračnih hotelskih hodnika… Rad, rad i samo rad.

Može ako to stvarno želiš. Imam jednog frenda koji kaže da je oduvijek htio naučiti svirati trubu ali nikak da se primi učenja. Da je stvarno to želio mogao je biti već Dizzy Gillespie:) Karikiram ali to je tako.

Ovisi koliko to stvarno želiš i do koje razine. Da li je u pitanju povremeni hobi, napredni entuzijast ili profesionalac. Ovo je najgrublja moguća podjela jer i među ovim samoprozvanim profesionalcima ima jako puno onih koji se znanjem i pristupom nisu odmaknuli od hobista. Tako da kad ti neko kaže da je profesionalac uzmi to sa velikom rezervom dok ne vidiš radove.

Naravno da će ti čitanje knjiga pomoći no koji te pravac u fotografiji interesira? Ovako nema smisla gubit vrijeme a ti ja sad pišem o majstorima pejzažne fotografije a tebe zanima fotožurnalistički pristup ili portreti...

Što se oka za fotografiju tiće nekima to leži prirodno da tak kažem a nekima jednostavno ne ali vidio sam radove ovih drugih koji su se potrudili učiti, čitati i u praksi isprobavati sve naučeno po nekim vodiljama i preporukama da bi na kraju otkrili svoj stil i imali radove daleko bolje i kreativnije od onih kojima dobro kadriranje prirodno bolje leži a misle da je to samo po sebi dovoljno. Sve ovisi koliko te fotografija zanima i koliko si spreman uči u nju.

Good news je da se da:)

hehehe :)

taloder mislim da moze... ja sam recimo zavrsio fotografsku skolu iza toga nisam fotografirao 5 god iz lijenosti a i nekih drugi razloga, a onda ima nekih godinu dana otisao u ducan i kupio fotoaparat mislio sam da cu odma radit vrhunske fotografije jer znam puno tog iz skole ,a donekle i ps ..kad sam poceo fotografirat i usporedio svoje radove sa drugima pojma nisam imao uhvatit kadar i donekle ali ostalo nista tek onda sam vidio koliko neznam ..i krenu proucavat prvo malo o opremi pa raznim tehnikama i obradi i sad donekle fotografije i lice na nesto naravno u odnosu na godinu prije al daleko su od onog kako bi ja volio da izgledaju tako da svakodnevno citam nesto nazalost jako malo vremena imam pa sporo napredujem:) al nadam se za koju godinu da cu doci do zeljenog rezultata kad zavrsim sa fotografijom da mogu rwc da je to to trud se ispalti i treba bit dosta samokritican da bih napredovao:)

često nije bitno što znaš već kako se predstavljaš.....znaći obavezno fb stranica sa suptilno integriranom rijeći "ART" i "FOTOGRAF" u naslovu i onda sve dalje lako ide.....ako budeš puno radio,promišljao i trudio se nešto češ valjda i naučit d,-)

Ne, ne...-Klik-Kid FINE ART Photoraphy-, zvuči moćnije :-)

Klik Kid FINE ART little photography :-))))

A da... Kako o tome nisam mislio..,

Oce mi netko posudit par fotki da imam dobre za portfolio... Ili da skinem sa gugla?

Ali nemam fejs... Oce me netko reklamirat na svom fejsu?

I napisat cu da radim na film

sa 100, 200, 400 i 3200 asa...

Ili možeš biti i lukav, napisati da radiš samo sa c/b filmom uz popratni slogan: -Boje nisu bit-ne- ;-)))

Moram juru stublica trazit dozvolu da mi slogan bude

"boje su u nama"

jep...to je mene uništilo....kak prešao na mirrorles više me ne zovu radit jer ne slikam sa profesionalnim aparatima d,-)

ma ne žalim se ja....dok god me snaše po selu zovu Majstore d,-)

memo Care.....nisi mogo lijepše i pametnije napisat ovo za ruže...svaka ti dala d,-)

nema šamse...ja probo kum vrhunski instruktor...nakon 2 godine dao mi 100maraka i reče : ajd odi na kurve ko sva normalna djeca :)

Ja nisam nikad procitao niti jednu knjigu o fotografiji, niti išta slicno.. a vidi kak dobre fotke imam... a štaš..telent :-)

A još da znam kardirat, odrezat zlatno,... bio bi predsjednik 1X-a

@sir-oliver - kaj, samo slikas s vrha stepenica?

salu nastranu, ja mislim da ljudi precjenjuju ulogu rada i talenta a potcjenjuju igru i srecu. ozbach.

Moja isprika na tonu!

I dalje mislim da je pitanje nepotrebno..

Tko ti može dati konačno odgovor na takvo pitanje?

Jedino tvoje iskustvo, a ne Đurino, moje ili Stipanovo..

Svako dobro!

Hvala svima na odgovorima i savjetim, posebno @Mrlja, jer je gledanje njegovih fotki vjenčanja bio direktan povod za ovo pitanje.

@-Ante- Možda je pitanje krivo formulirano, zanimalo me koliko utječe vježba, znanje i rad, a koliko talent.

Najkorisnije bi bilo kada bih ispod svake fotke dobio 10 komentara s kritikom što na njoj ne valja i što je trebalo napraviti drugačije.

u biti potpisujem Sir Olivera i webericu;-) moraš se rodit ko fotograf, kužiš:) to se neda naučiti. naime Bressonu su došla sveta tri kralja fotografije i predvidjeli mu veliki uspjeh. talent se dobiva rođenjem i točno je određen na mjericu svakome ponaosob. talent je apsolutan i definitivan i sa čime si se rodio sa time se snađi kako znaš i umiješ. naime, ova fotka od Bressona je jedinstvena. nikome poslije njega a i prije njega nije palo na pamet tako kadrirati;-) riiight

uh što volim kad ljudi od talenta stvaraju mitove. to me podsjeća na mit o francuskoj kuhinji(užas!) i onu staru narodnu da tisuću puta ponovljena laž postane istina.

ima li kakvo mjerilo za talnet? da se svi bacimo na testiranje :D

rodit se sa okom za fotografiju je bingo! dobitak na lotu. naime, naučiti sva pravila i vodilje u kadriranju pa ih kasnije namjerno kršiti, eksperimentirati i razvijati kreativnost je kompliciraniije i od kvantne fizike. to je nemoguće! dapače, svi koji govore da je ovo moguće naučiti bez talenta danog rođenjem su heretici. točka:)

i slikavat mjesec :-))

:-))))

Ma ja sam lijena, inertna mrcina. Ja imam sto ideja svake sekunde, ali sam dozlaboga lijen, tako da mi džabe bavljenje fotografijom. Sveo sam to na povremeno fotkanje čisto kao ispušni ventil. :-))

Lagonda, još jedan mit o predodređenosti... ove priče o umjetničkoj strani su mi za malu decu. ne drže vodu... uglavnom ih i plasiraju oni koji su ili lijeni i traže neki alibi ili pak oni čijem egu treba taj osjećaj posebnosti da pripadaju rijetko nadarenoj eliti. bullshit

Estetski osjećaj se stiče iskustvom. Tko ne odraste u okruženju fotografija i nema prilike koristiti fotoaparat neće razumjeti fotografiju. "Imati oko" znači imati automatizirano znanje/iskustvo iliti razvijene vještine u primjeni likovne teorije - problem je u neosvještenosti značaja likovnog jezika tj. gramatike (od elemenata do kompozicije, tj. sposobnosti spajanja elemenata u cjelinu). To se uči, to nije genetski zapisano u mozgu. Genetski postoje samo predispozicije za razvoj složenih emocija i složenih misaonih procesa koje se fizički i realno razvijaju rastom moždane mase i spajanjem neurona. To onda omogućuje korištenje mišljenja, stvaralaštva, mašte, motorike. Nije sve u svjesnoj razini, puno toga se obrađuje nesvjesno i intuitivno, ali ne pada ni to s neba, nego je dio iskustva i dio načina na koji pojedinac generalno koristi mozak. Naravno da se umjetnost ne uči na isti način kao i matematika, jer umjetnost nije znanost, ali ne treba mistificirati i banalizirati ono kaj se u psihologiji naziva darovitost. Ona je samo "baza" za daljnje razvijanje i za rad (koji naravno podrazumijeva i igru i sreću i slučajnost).

Pojam talenta je prilično apstraktan. Ja bih rekao da se talent ogleda u tome da netko puno brže "pohvata" bit od nekoga drugoga, što nužno ne znači da će na kraju priče i rezultat biti bolji. I opet se sve svodi na to koliko je netko spreman uložiti u svoje znanje... uložiti i vremena i truda i mozga.

Ili ne? :)

ja znam pec palacinke

Gluposti? Pa samo sam postavio pitanje. Koje je realno u tvom svijetu. Neodgovaranjem dokazujes to. I nisam uopce ciljao nisko (ali kao si se nasa prozvan, ok, tvoj problem). Nego govorim pretpostavku iz tvojih komentara. Ne znam zasto bi se ti uvrijedo na to? Mislis da nisi dovoljno dobar ili da si iznad? Sto od tog dvoje?

Mogao sam pitati to bilo koga na temelju tvvoje izjave da se sve moze nauciti. Sve je to relativno. I sama definicija "dobre fotografije" itd... Znas i sam da je fotografija vrlo "klimavo" podrucje kad treba postaviti neke cvrste definicije. Jer ako ja volim plavo, ne moras i ti voljeti plavo. A sto ne znaci da je plava losa boja sama po sebi.

Sve se moze uciti i nesto nauciti. Netko brze, netko sporije, netko nikako. Netko ima crtu za nesto, netko za nesto drugo. I to ce mu jako jako pomoci u tom ucenju. I to je to. Ali bas reci da su price o predodredjenosti glupost, khm khm...

Predodređenosti, darovitost ili talent ne igra presudnu ulogu u razvoju fotografa. Ao nisi spreman(ti, ja, bilo ko drugi) taj talent razvijati dalje neko ko je manje darovit a ima veću želju i volju za učenjem i razvojem od tebe će te da tak kažem preći, prerasti...

Evo ti ja npr. U osnovnoj i srednjoj školi sam volio slikati i crtati i bio sam nagrađivan i od grada itd za trud, učenje i vrijeme uloženo u to... Može se reći da sam bio talentiran za slikanje. No ubrzo su me neke druge stvari počele zanimati i slikanje sam poptuno zapustio a poznanik koji nije znao nacrtati običnu stolicu u perspektivi(može se reći da nije bio talentiran) je baš zagrizao za slikanje i crtanje i u godinu dvije njegovi radovi su postali neb i zemlja razlika. Neko tko nije vidio njegove prve radove rekao bi da je vrhunski talent;-) Ok on danas nije Edo Murtić ali vrhunski slika. A ja? Kaj sam ja napravio sa svojim talentom? Niš! Crtam sineku robote i rakete;-) Toliko o tome koliko je talent presudan i bitan. Zato i velim da je to mit i glupost. Talent apsolutno niš ne znači i u svakodnevnom životu se u to uvjerima svako malo.

kreativnost se isto tako da razviti kroz rad. kreativnost se da pobuditi, potaknuti i naučiti baš kao i tehniku i ne slažem se da je nešto što imaš ili nemaš. to je banaliziranje. baš kao i likovnost. ajmo opet malo u mitologiju i elitizam... i pretpotopne šankerske kvaziznanstvene paradigme

a sluh? i to mozes nauciti? ili od revanja u djetinjstvu i "falsh" pjevanja, samo radom mozes postati operni pjevac?

Naravno da možeš naučiti !

Kako je on naučio ;))))

koleda, i to se da naučiti i izvježbati ako to želiš... nema dvojbe da nekom bolje ide nešto ali to ne znači apsolutno ništa. Plivadon, javi se...

i ples isto tako... i svirati instrumente...

ima jedna "narodna": prvi korak da shvatiš da nešto možeš je da odustaneš od uvjerenja da to ne možeš....

i još da se referiram na Lagondu: "Kad bi sve bilo bas tako kako kazes Febivjetar, cudi me da nisi odvjetnik, neurokirurg ili neki Picaso 21 stoljeca, mislim, tko ne bi volio biti sve to i masno zaradjivati?"

-nisam odvjetnik jer me to uopće ne zanima ali sam možda talentiran za to.. tko zna? isto tako neurokirurg. a najmanje me zanima biti Picasso.. saćuvaj Bože;-) čak i kad bih želio biti uspješan i poznat kao npr. Picasso sav moj trud(imao talenta ili ne, meni nebitno) ne garantira da bih postao poznat i uspješan kao on. tu je stotine dugih faktora koje je nemoguće sagledati a najvažniji je da li ti to želiš ili ne....

rad oslobađa reko bi Kerum:)

Ako misliš da nešto možeš ili da ne možeš, u pravu si. Konfucije

da ne ostane sve na šankerskoj debati evo jedan odličan tekst iz Guardiana jer sam ovdje vidio tako defetističke stavove i rekla-kazala šankerske argumente koje na žalost velika većina ljudi prihvaća na slijepo. ponavljam isto kao i mit o francuskoj kuhinji ili latino ljubavnicima a koji je baj d vej genijalni Vuco rastavio na paramparčad:) Komentari ispod teksta su odlični i vrijedi ih pročitati.

Guardian

Najbitniji dio članka vezan konkretno za naše komentare:

"While early bloomers exist, we shouldn't dismiss the seemingly untalented. Life is not a zero-sum game. Just because one person displays talent early on doesn't mean that others can't burst on to the scene years later. Which is why it's an egregious error for "experts" (such as parents or teachers) to suggest limits on what people can ultimately achieve."

i najbolji komentar ispod članka i to očito nekoga sa iskustvom i praksom:

"(My interest is not prodigies and genius, just how young people become good at things.)

Parents need to wake up to their job a lot more. Noticing, giving a smile or other approval, endless nagging and pushing. Finding resources like a helpful book or site or person. Noticing, taking an interest.

Not rocket science but these simple things are what build life success and parent level of education, or money, is a lot less important.

One point I would add to the article is that when a child is 'bright' there comes the day when they meet a barrier. This is much harder for them to cope with than a struggler child.

The 'bright' child is used to doing things easily. But at some point their natural instinctive skill or flow is suddenly not enough for THIS task. They have little practice in tackling the "I can't." They are actually quite lazy and cowardly by comparison to a struggler child.

The result is panic and can be breakdown of progress. Big sulk. Escape, evasion, cheating, tempers, tears, wanting to drop a subject, acting out in all kinds of ways. Boys especially are prone to giving up as they see things in terms of success or fail, with no middle ground.

The whole approach of tackling a problem bit by bit - finding a small bit you CAN do and then another - not the big swoop - keep at it, patience, redo it - is vital to learn. But bright kids often don't learn these skills."

hah, i opet dolazimo do toga da lakoća kojom neko obaljva određenu radnju u konačnici znači jako malo. gotovo nebitno jer je toliki niz drugih faktora koji utječu na pazi sad, razvoj talenta... dakle RAZVOJ talenta.

a ne znam... moj aj kju je veci od stotke sa pedeveom a ja nikako da naucim dobro usisavat stan.. a vježbam vec godinama..

a suđe sam iz prve oprao bez greške... sa jako malo predznanja.

Ne da mi se čitati gore napisano, no pretpostavljam da nitko nije spomenuo i sreću jer naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu puno znači. Uzalud genetika i stečeno znanje ako nas neće trenutak...

(izuzetak su oni što fotkaju narihtane motive po cijele dane pa dok ne uspije)

Febo zva si me:))...evo ponovit ću...moj rođak je išao na neku audiciju za učit gitaru i onda ga je profesor testirao na način da je pritisnuo tipku na klaviru, a on je morao otpjevati taj ton kao test da ima sluha... nula bodova ili krdo slonova prnilo u uho. Paralelno ja idem u muzičku školu i govore mi da imam apsolutni sluh ,zovu me ovi oni ,rastežu na sve strane, ali meni se neeeeeda i puna mi kapa muzičke, ja bi na vaterpolo. I u tom momentu uzmem gitaru i skupa s rođakom počnem učit gitaru(ono šta on nauči na satu donese i mi se zezamo). Da skratim...ja sam od lijenosti ostao na razini akorda na gitari, a on je upornošću, radom i voljom završio muzičku akademiju, podučava gitaru i mandolinu, radi ko učitelj glazbenog. Sreća žena me natjerala da počnem pjevat u zboru i klapi da bar malo iskoristim svoj Talent. Febo jeli dovoljno rečeno?

Radi u pentagonu ?

:-))

Držao sam se podalje od ove rasprave ali nakon još jednog fenomenalnog Rogerovog teksta mislim da se poneki citat Felixa Nadara savršeno uklapa tu. :)

“The theory of photography can be taught in an hour; the technique in a day. What can’t be taught is the feeling for light; . . . it’s the understanding of this effect which requires artistic perception. What is taught even less is the immediate understanding of your subject . . . that enables you to make not just a dreary cardboard copy typical of the merest hack in a darkroom, but a likeness of the most intimate and happy kind.”

“In photography, like in all things, there are people who can see and others who cannot even look.”

Photography is a science that has attracted the greatest intellects, and an art that excites the most astute minds—and one that can be practiced by any imbecile.

My 2 cents:

U usporedbi s nekim drugim ljudskim djelatnostima fotografija nije komplicirana. Svaki idiot može naučiti što je potrebno da bude npr. FIAP majstor, a neki idioti i imaju takve titule.

Prepoznajemo ih po tome što jesu uspješni fotografi, ali se koncentriraju najviše na kompoziciju, oštrinu, eventualno svjetlo i slične tehnikalije.

Ono što fotografiju čini kompliciranom je ogromna konkurencija, što znači da za pravo isticanje i postizanje pravog uspjeha nije ni blizu dovoljno znati tehniku. Dapače, neke po poznavanju tehnike vrhunske fotografe smatram neznalicama, a nekim po meni stvarno vrhunskim fotografima tehnika nije najjača strana.

Potrebno je znati ispričati priču, prenijeti emocije, prenijeti neku svoju ideju i stav o svijetu koji te okružuje.

Kreativnost se može učiti i trenirati, ali mislim da je za postizanje prave veličine tu glavni preduvjet talent. I to ne u smislu talent za kompoziciju i svjetlo, nego talent za razmišljanje. Ilitiga inteligencija. :)

Z-foto i horo-lulu dobro zborite... Taj faktor sreće je isto jako bitan. Pogotovo ako se pogleda uspjeh kao neko društveno priznanje.

Potpuno se slažem da je u ovom slučaju sve relativno. Previše je faktora koji utjeću na krajnji ishod. Konkretno u ovom slučaju da li neko tko je na prvi pogled netalentiran za fotografiju može radom, vježbom i zalaganjem razviti u sebi "oko", način kadriranja i čitanja situacije, kadra daleko više od onih temeljnih vodilja o npr. trećinama, uvodnih linija prednjeg plana i dostići potpuno novu razinu kreativnosti gdje nakon kaj je usvojio svo teoretsko znanje i ima ga u malom prstu počne ista ta pravila namjerno kršiti i razvijati svoj stil. Koliko su istraživanja pokazala apsolutno se može to dostići i to nije nešto što treba mistificirati i od toga raditi mitologiju. No baš kao što se kaže u tekstu iz Guardiana da li će se u konačnici to stvarno i desiti ovisi o ogromnom broj faktora a genetika je tek samo mali dio njih. Mnogi od tih faktora su potpuno van naše kontrole kao npr. političko-ekonomske situacije u kojoj pojedinac živi -toliko je širok spektar faktora koji imaju utjecaj hoće li se nešto odigrati.

No ono kaj mene najviše fascinira je kak neurolozi i genetičari otkrivaju svakim istraživanjem sve više novih saznanja o genetici i njihovoj ulozi. Baš kao što se kaže u tekstu, otkrilo se da postoje genetske predispozicije koje su ajmo tak reć na "čekanju" i nisu aktivne no mogu ih potaknuti drugi geni u bilo koje doba starosti pa čak i u poznim godinama. To znači u konačnici da neko ko je do npr. 20 godine svog života radio kao vodoinstalater odjednom odluči postati otac "teorije struna" i profesor teoretske fizike na univerzitetu Stanford. Drugi sličan primjer je isto u ovom članku iz Guardiana kad je neki mladić koji je smatran iznimno nadarenim za muziku odjednom izgubio interes i odlučio postati znanstvenik. Znanstvenici to objašnjavaju da se ne može sa sigurnošću reći tko je za što nadaren jer geni koji daju predispoziciju za umjetnost nakon niza godina mogu potaknuti gene koji aktiviraju interes i talent za neku sasvim drugačiju domenu od umjetnosti. Tako da reći da se neko rađa sa okom i talentom za kadriranje ne drži vodu i taj argument(za koji ma koliko tražio još nisam našao nikakvu znanstvenu podlogu tj. dokaz) da se "takvim" rađaš tj. ta determiniranost je prečesto baza za manipulacije bilo da je alibi za lijenost, bilo da te nešto ne interesira, bilo da guraš neku svoju bolesnu agendu(poput eugenika)...

Šumski, da, apsolutno da je po pitanju Bolta genetika od svih faktora zaslužna pa čak i skoro pa preduvjet ali ni genetika sama po sebi nije dovoljna. Da ga hipotetski boli ona stvar za atletiku tj. da nema interes može on biti u smislu genetike najbolji stroj ali od njega ništa. Dakle, to je prije svega genetska predispozicija. No Bolt čak i da nema savršeno građeno tijelo za atletiku nego neko prosječno može se uz preduvjet da za to ima interes istrenirati daleko van limita za koje se misli da su "normalni" a samim time i limitirajući. Konkretno u slučaju sporta jedan od najboljih primjera je onaj triatlonac šećeraš koji pomete svu konkurenciju a koja nema ni blizu zdravstvenih problema kao on i koji po mišljenju većine imaju bolje startne pozicije nego on. Sportaši paraolimpijci su najbolji primjer za to.

Što se tiće toga vjerovati znanstvenicima ili ne moram priznati da baš kao i ti imam sličnih dvojbi. Jedino se ne slažem sa time da se barem ovdje na zapadu službene teorije mjenjaju svakih 5 godina. Kamo sreće da je tako. Za primjer uzmimo činjenicu da je službena zapadna alopatska medicina tek sada priznala postojanje akupunkturnih meridijana o kojima indijska i kineska medicina imaju ne samo znanje nego komplentu teoriju medicine baziranu na protočnosti energije i energetskih tokova kroz Duh-Tijelo vezu. Koliko Hebeno puno godina je moralo proći da znanstvena elita prizna nešto što su primitivna plemena(po njihovim riječima) indije i kine znala od pamtivjeka. I ne samo znala nego je njhovo znanje daleko kompleksnije i cjelovitije od zapadne medicine. Kod indijaca i kineza veza duh-tijelo je temelj medicine i njihovih znanosti(npr. Vedska znanost) a kod nas su se tek relativno nedavno pojavili termin poput psihosomatskih bolesti itd... Koliko će godina još proći da neki hematolog koji je zapeo u pretpotopnoj teoriji da veza duha i tijela nisu bitni i da je karcinom samo posljedica greške stanice u funkcioniranju a duh tj. psiha nemaju utjecaj na karcinom jerbo duh valjda živi u vakumu;-)

U znanosti se oni koji naprave nove uvide i spoznaje moraju boriti ili sa interesnim skupinama koje guraju svoju agendu(farmaceuti, naftni lobij, eugenička gamad itd..) ili sa tromošću sistema da se kreira nova paradigma koja zahtjeva ogromnu promjenu funkcioniranja cijelog sistema, od medicine pa nadalje. Ili su u igri oba slučaja, i tromost sistema i nečija agenda. Tak da kamo sreće da se svakih 5 godina desi promjena.

Iako se kolega Febivjetar mnogo puta natjecao sa mnom za prestižnu titulu Mučkog Provokatora, ovaj put zbori vrlo mudro. Slažem se od riječi do riječi.

Febo-možda kad odeš u mirovinu upišeš tečaj slikanja i vratiš se svojoj ranoj ljubavi i skužiš neke sasvim drugačije percepcije :))

Kategorički tvrdim - NE MOŽE. Učiš cijeli život i umreš glup.

Bitno je uživanje u učenju.

Učiti i biti samokritičan!