| begonja [05. 08. 2021.] |
Jednostavno pitanje, odgovor bas i ne. Cesto se zapitam zasto i kako. Mislim da je kod mene pocelo kroz ljubav prema mehanici i fotoaparatima (bilo cemu analognom)..Ono sto me zadrzalo je taj analogni proces. Nekako i moja karijera inzenjera kao da potvrdjuje to. Nisam nikad bio od umjetnosti niti ju razumijem. I kad cijenim umjetnost uvijek nekako kad da sam vise fokusiran na "craft" nego "art". Ne zelim da ovo bude tema o tome sto je umjetnost pa da se vratim na pitanje. Zasto fotografirate? Pogotovo u ovo danasnje doba kada je sve vise manje dokumentirano mobitelima i online galerijama tako da i nema neke potreba za posebnim fotografiranjem zivota nasih bliznjih. Ja pojma nemam zasto. Na kraju, nemam niti jednu svoju fotku na zidu, svom ili tudjem. Zeni ne odgovara CB fotogarfija u feng shui :D Iskreno nekako mislim da vecina ljudi vise voli proces nego konacni rezultat. Sjetim se i Vivian Maier koja je imala kutije nerazvijenih negativa. Bez obzira na rezultate ona je i dalje rokala. Hvala :) |
| Lepi [05. 08. 2021.] |
Kod mene je krenulo familijarno, od strica (Lupino). Pa od toga da je majka uvijek nosila neki kompakt 126 formata i bilježila koješta na putovanjima, kaj mi nije bilo neš posebno #ART. Ja sam sam počel fotkat s 12 godina, crno bijeli film, neka kompakt Minolta, pa onda 1999. dobil na poklon Yashicu Lynx 14E, kaj je značilo da sad već nekaj i mogu ufotkat, ali da i moram nekaj radit s tim aparatom, jer je sve manual. No, rezultati su mi i dan danas super kad ih iskopam iz arhive. Posle digitalija, to je već druga priča. Zašto fotka? Jer je to lijepo. Jer sam crtat prestal u OŠ, jer sam svirat prestal u SŠ, jer sam debeljko i nikad se nisam bavil sportom... Jer je fotografija idealna za bijeg, da nemoraš imati direktnu interakciju s ljudima. I tak... |
| ariesZG [05. 08. 2021.] |
K'o klinac sam od staraca dobil "Sve o fotografiji i fotografiranju" Johna Hedgecoea, mislim da sam imal 10 godina. A bil sam celo vreme fasciniran filmom i televizijom, gutal sam vizualne sadržaje, pogotovo dokumentarce. Tak da je moja sudbina zapečačena još u djetinjstvu. Ovisnik sam o vizualnom tako da moj posao meni čak zna biti i hendikep jer se "ispraznim". Fotografija je stvarno nešto čarobno, i sami proces fotografiranja, traženja "onog nečeg", a pogotovo kemija izrade. Ja sam manje tehnički tip, iako nemam problem savladavanja tehničkih novotarija, nego sam više za sami rezultat, fotografiju (ili živu sliku), mene opčinjava taj nevidljivi prelaz iz stvarnog svijeta na medij, taj "final touch", vizija autora i njegov način realizacije. Slično kao i Lepi, iako sam znao relativno dobro crtati, nekako me fotografija povukla na "tamnu stranu". Čak sam i pokušaval svirati violinu u osnovnoj školi, ali to sve je palo u drugi plan kad sam primil "Sve o fotografiji" u ruke. I dan danas sam zahvalan starcima kaj su mi otvorili vrata u taj svijet, kaj su me pustili da si sam odlučim kaj mi je najdraže. I, da nadogradim, jednako volim i digitaliju jer mi je beskrajno praktična, i na neki bizaran način, jednako privlačna, jer, ponavljam, obožavam krajnji rezultat > fotografiju. |
| janimir [06. 08. 2021.] |
A zakaj ne? ;) Nakon ovog kratkog i šturog “protupitanja” mogu i malo opširnije, a da se jako o svojim počecima ne ponavljam preskučil bum kaj piše na mojoj početnoj stranici… Slično kak i Lepi i ariesZG i ja sam fest crtal i slikal ko klinac, stari me oduševljaval svojim akvarelima kaj ih je delal na našim planinarskim pohodima, a mama modnim skicama iz njene mladosti (kasnije zbog bolesti nije više crtala). Očekivalo se da bum išel u primjenjenu, ili grafičku no ja sam se sramil i bojal pa sam do tih poslova (koje sam na koncu izabral za život) došel malo obilaznijim putevima… No, i ja sam nekak zapustil “spore tehnike” vizualnog izražavanja i prebacil se na “brže” (iako, ruku na srce, razvijanje filma, pa izrada povećanja teško da mogu bit nazvani bržima od olovke na papiru… ;)) S obzirom da su se i tata i deda i stari stric bavili fotografijom, al čisto dokumentaristički, nije mi bilo teško uhvatit njihove alate i igrat se s njima. U samom poečtku to je bilo više i pretežno amaterski dokumentaristički i tek tajno (za sebe samoga) nekaj “artistički”, pa je postalo poslovno dokumentaristički i tek nakon puno godina (valjda skoro 30?) službeno umjetničko… No – početno pitanje nije bilo kak smo se nešali u fotografiji, nego zakaj smo i dalje tu… Zašto fotografiramo Kod mene je više razloga: navika… Da, navikao sam imati fotoaparat uz sebe. Nekoć se nisam micao od kuće bez svog Nikona F2 AS, osim možda u dućan :D a danas je uz mene barem taj glupavi mobitel; potreba – a čuj, dođe račun i treba ga platit i kaj – da oplačkam banku? A nebum ak je netko naručil fotkanje, pa barem bedastih šampona, ili likera, ili skulpture, ili… igra… E, to me i dan danas najviše drži uz fotografiju. Igranje sa svim elementima: može i perfektni objektiv na krasno velikom plan filmu, ali može i povećalo od “par kuna” pa kaj-bude-bude… Može i studijska rasvjeta (ona kaj ju zovemo “pro”), ali može i “priručna studijska rasvjeta” – bilo kakva lampa, svjeća, alufolija za dosvjetljavanje… ma bilo kaj sam da mogu izvest igru tak da mi bude zgodan rezultat. A na koncu konca najdraže mi je danas kad mogu izvest neku kombinaciju… Jesam se namučil da dođem do statusa umjetnika al ni mi žal jer budem plaćen i za ovakve “gluposti” ;) :) :D
|
| vugi [06. 08. 2021.] |
jer drugo ne znam.barem mislim da to znam. |
| prolaznik [07. 08. 2021.] |
Jedan sam od onih kojima nije toliko bitan proces nego rezultat. Negdje početkom 80-tih sam jednom pola sata dežurao na balkonu da bi sa Smenom 8 snimio ovu sliku. Trenutak kada će grlica odskočiti s lampe i poletjeti (film je već bio star kod skeniranja) a što je činila nekoliko puta dnevno. Fotka je naravno obični poluuspjeli snapshoot ali za mene puno više od toga. Od više bitnih segmenata kod fotografije poput kronološkog dokumentiranja nekog događaja pa preko portreta ili pak bilježenja nekog lijepog prizora meni je je najvažnije trenutak. Uhvatiti i ovjekovječiti jedan trenutak tj. konstelaciju stvari koja se posložila samo tada i nikad više e to mi nema cijenu i premda ne zapostavljam niti jedan vid fotografije taj trenutak mi je glavni lajtmotiv zbog čega ju volim. Podrazumijeva se da imam ne znam koliko fotki ali najveći gušt mi je gledati te stare i za svaku se točno sjećam kada sam ju snimio. Na kraju krajeva i ovu s linka iako joj je skoro četrdeset ljeta guštam gotovo kao onaj dan kad sam ju snimio. Ma mogao bi 5 sati pričati/pisati na tu temu i ne znam jel bi na server stalo toliko teksta :) |
| agni [07. 08. 2021.] |
Odlično postavljeno pitanje i posebno zanimljivi odgovori! Dao si mi misliti..:sklonost likovnoj umjetnosti i književnosti ,školovanje u sasvim drugom pravcu, prva plaća i prvi (ruski) fot.aparat, samouka , od špajze preuređen labos, fascinirana momentom kad u kadici izranja na vidjelo snimak. Prestajem dolaskom kolor fotografije i ratnim zbivanjima. Nekolicina Zadrana povukla me na zine. Otvoren mi začuđujući virtualni svijet. Zašto danas , zašto još uvijek? Potreba izražavanja i velika radost prilikom "uplitanja" u fotografiju. Bez ikakvih ambicija ili pretenzija , bilježim obiteljske događaje , a za svoj gušt ,opuštanje i odlaske iz stvarnosti "okačim" poneke radove u zine obitelji. Nikad se ne vraćam na stare fotke, što je prošlo,proživljeno je - završeno je ! |
| NenadB [08. 08. 2021.] |
bilo je to na velikom odmoru u 6 razredu ,prišla mi predivna djevojčica i pitala me dali bih htio u foto grupu sa njom. moš mislit koji je bio odgovor . prvi i jedini put sto sam otišao bili smo sami u tamnoj komori i ona mi je pokazivala kako se rade fotke od klika do sušenja . moj prvi aparat dobio sam u 1 srednje (zenit E) .klikao sam ja onako odoka nekoliko dana potrošio nekoliko filmova i sve je to meni nekako predugo trajalo i polako je pao zaborav na fotografiju . ostalo mi crtanje (ugljen) i pisanje pjesmuljaka pa se i to izgubilo u bespuću godina i onda je došao moj prvi digitalac i sa njim se rasplamsala stara zelja za fotkanjem . u fotkanju jako uživam ali malo je vremena i sad me poklopila ova pandemija pa samo posao kuća . danas više vremena posvetim obradi koja je prejaka previše boje kontrasta klarikija ali da je drugačija ne bih to onda bio ja . ja kroz obradu više eksponiram svoje viđenje i osjećaj trenutka nego stvarno stanje . |
| maltus [09. 08. 2021.] |
A zasto ne? :)))) |
| agni [09. 08. 2021.] |
Marjane (maltus), a zašto ne koja rečenica više ? Sa znatiželjom očekujem kolegice i kolege da odgovore na postavljeno pitanje. Zašto? Iz razloga što upoznavajući( bar malo više) autora omogućuje (meni) potpuniji pogled na njegove radove , a time i bogatije komentiranje istih. :-) |
| maltus [09. 08. 2021.] |
@angi, ma mogel bi napisati preko nekoliko knjiga i ne bi odgovoril na pitanje. To je jednostavno nacin zivljenja, bijega, ostavljanja poruka, dokumentiranja, i dodaj jos po zelji. A sve od tamo neke 1964/65.... Narafski, prvo je bila SMENA 8, pa PRAKTICA L, pa PRAKTICA VLC2, pa CANON A1, pa CANON 350D, pa CANON 70D a da paralelno video-kamere ne nabrajam....Snimao svasta, od 0 mnv pa sve do 11 000 mnv, neki puta i pogibeljno....Snimao ono sto nikada ne ce biti objavljeno, iz razno raznih razloga, snimao ono sto drugima nista ne predstavlja a ocekivao sam suprotno, snimao nesto sa velikim entuzijazmom pa je postalo neinteresantno, snimao sa drugim majstorima vecim od mene i stosta naucio, snimao exluzive koje ne smijem ni spomenuti, ma snimao svasta, zasto ne kada sam bio u prilici snimati :)) |
| agni [09. 08. 2021.] |
Super! Hvala ti ! |
| maltus [09. 08. 2021.] |
:)) |
| ljeto2001 [13. 08. 2021.] |
Kao klinac sam jako puno i relativno dobro crtao i slikao (čak osvojio i nagradu na jednom natječaju ha, ha)… ispunio bilježnice i bilježnice crteža, stripova… to mi je bio način da maštu koje nije falilo pretočim u nešto opipljivo, trajno.... Fotografija, kao umjetnost, me nije posebno interesirala. Međutim mogu reći da općenito sve vizualno JEST. Stripovi, TV, kino i filmovi, crtanje, slikanje… Moj fotografski interes i domet tada - (samo) ZABILJEŽITI - neko prekrasno nebo, lijepi slavonski pejsaž, zalazak sunca nad ravnicom. Ljepotu prirode. Kako godine idu, fotografija me sve više zanima kao umjetnost, više me zanimaju tehnike te pravila i način da se dobije DOBRA fotka u bilo kojem žanru… Treba počesto energije, treba vremena, ponekad volje… život ima svoje prioritete.. Onda fotkam dokumentarno, kao sad na ljetovanju, pokušavam barem složiti Ok kompoziciju… Inspiracija za nešto bolje će već doć :) PROCES ili REZULTAT, art ili craft? Mogu reći - u PROCESU, fotkanju nalazim nešto opuštajuće - kao nekim ljudima ribičija, drugima sport… mogu se isključiti, ne mislim na brige - u tim trenucima sam fokusiran samo na motiv, otvor blende, kadriranje, ISO itd. itd. Isključim se. REZULTAT…. volim kada me ponekad iznenadi! Recimo, u fotki “trenutak” - nisam uopće ni skužio klinca na zidiću. Bio sam fokusiran na boje neba, vode, čamce… a s njim je fotka ispala bolja! Volim kada isprintam fotku na veći format i uramim ili dam kaširati na kapafix. Fotka dobije "drugi" život, kako je već netko na zinu dobro primjetio ;) Volim se, kao i Prolaznik, vratiti na svoje stare fotke. Kad pogledam one “uspjele”, dobre, to me digne kada sam “down”. Potakne me na dalje… |
| alfa91 [28. 08. 2021.] |
Meni je oduvik to predstavljalo zabavu.Zarada koju sam ostvario je toliko mizerna da je ne triba spominjat. Jedno od lipših stvari vezanih uz fotografiju mi je to što primjetim detalje, lipo svitlo, zabavne momente i kad nemam aparat pa u glavi slažem kadar i zamišljam kako bi fotografija izgledala. O poznanstvima da ne govorim :) |
| Zelena [23. 09. 2021.] |
Fotografija je oduvijek prisutna na neki način,s obzirom na struku i ljubav prema estetici.Iako nikad nisam probala analogiju,moj prvi mali Sony s kojim sam se počela "baviti" fotografijom uveo me je u jedan novi svijet izričaja u umjetničkim vodama.
|
| VedranS [23. 09. 2021.] |
Kad malo razmislim, fotografija me čitavo vrijeme privlačila, a da to tada nisam niti bio svjestan. Pamtim situacije da sam još kao klinac znao žicat starce da mi daju da ja fotkam (budući da se radilo o jeftinom idiotu Kodak Ektralite 450, često mi je bilo udovoljeno). U osnovnjaku sam sudjelovao u "foto grupi", gdje smo upoznavali čari čitavog procesa analogije (šetnje Zenitima po gradu, druženja u tamnoj komori..). Na maturalcu sam na Dubrovačkim zidinama ispucao cijeli film iako sam imao samo 2 filma za cijeli izlet). Sve do faksa je trajalo neko zatišje, al očito samo privremeno, jer je dolaskom prvog digitalca sve krenulo (Sony W12). Da mi fotoaparat daje neku moć sam prvi put počeo umišljat kad sam od frenda posuđivao prvi ozbiljniji fotić (Canon 350D). Iako se divim tom tehničkom aspektu nastanka fotografije (potvrđuje činjenica da sam se uspio sjetit svih modela fotoaparata), u stvari mi je to potpuno sporedna stvar, alat za doć do "onog nečeg". Tak da je za mene fotografija definitivno taj rezultat - jedan meni vizualno privlačan trenutak kojeg sam uspio zaustavit zauvijek, vizualna cjelina koja mi ima "to nešto", nekakav mix samog sadržaja fotografije i mog doprinosa (potpisa) tom sadržaju, recimo mog pakiranja te situacije u fotografiju. Sam proces je opuštajuć, al mi nije dovoljan sam za sebe. Ipak taj proces služi jednoj plemenitoj svrsi - stvaranju tog "nečeg", usudio bih se reći nečeg umjetničkog. |
| melers [27. 09. 2021.] |
meni je fotografija došla kao potreba, pomočni alat, podloga za skice veduta rodnog grada kada sam počeo slikati platna. dakle, prvi je bio olympusov kompakt sa 3,2 mp, mislim negdje 2003 pa do 2005g kada nakon prve izložbe kupujem canon ae1 sa 50mm 1.4 jer mi je bio predivan a i zelio sam iskusiti analogiju koja me nije baš zadržala. bilo mi je presporo. kako je digitala u to vrijeme postala pristupačna, kupujem canon dslr 350d i još uvijek sam na istome sistemu. a sad, zašto... zato što sam zbog fotografiju počeo tražiti nova mjesta, ispitivati, otkrivati, promišljati na posve nov način... na kraju, mislim da je meni, kao i mnogima sa ovog sajta, zine uveliko pomogao da sazrijemo kao fotografi a time i kao ljudi. i zato, jedno veliko hvala |
| schumsky [28. 09. 2021.] |
Počeo sam savim slučajno 2006 ili 2007 kad je starom trebalo nešto posnimati pa sam posudio neki idiot-fotić. Svidjelo mi se. I ja sam nekada ponešto slikuckao. Ali nezadovoljan vlastitim talentom i zbog manjka vremena na studiju - odustao sam (od slikanja, ne studija ;) Meni je osobno najvažniji proces fotografiranja. Onaj "trenutak" kad zaboraviš na sve oko sebe i prepustiš se isključivo fotkanju. Nažalost, taj "trenutak" ne dolazi svaki put kad izađem s fotićem. Ako poneka slika ponekad dobro uspije - tim bolje. Ali rađe da se tri sata opustim i uživam u fotkanju bez ijedne dobre fotke, nego da taj "trenutak" ne dođe, ali da slučajno snimim dobru fotku. |
| klun [01. 10. 2021.] |
Velebit je kriv! |
| kiki-9 [01. 10. 2021.] |
zelio sam biti speedway fotograf.. to sam si i ostvario a sve ostalo je sljedilo.. i fotkanje cura i modela i prirode i kako Jankec kaze igra.. na kraju ostade samo igra, i uvijek malo drugaciji kadar ;) |
Nemate ovlasti aktivnog sudjelovanja. Morate biti registrirani i prijavljeni.
