sviđa mi se :)

moj Slime, cili Zine leti s njim! :)

ulomak iz... "od čovjeka do galeba"

Rumenilo sunca na zalazu, potpisalo je kraj još jednog predivnog dana. S jatom galebova koje me je primilo kao rod rođeni, od jutra rana obilazio sam uvale i klisure, lovio ribu, izvodio svakojake ludorije u zraku. Umor u krilima bio je jasan signal da je vrijeme za počinak.

Ima jedna predivna šljunčana uvala, okrenuta prema zapadu, okružena visokom liticama punih spilja pogodnih za noćni odmor.U toj uvali je i moj dom, kojem se svakog sumraka vraćam. Prije nego li sklopim krila, uživam protegnuti noge po bisernom žalu što rumeni zapadom. Ponekad pronađem i školjku te je ponesem u spiljicu kao što ljudi u svoje stanove nose umjetničke slike i skulpture.

I tog sam predvečerja pronašao par predivnih primjeraka. Miris morskog vjetra, umirujući zvuci kotrljanja mora po žalu cijedili su i zadnje kapi budnosti. Još je trebalo taman toliko snage, za par zamaha krila do spilje, za par pokreta udobnog smještanja i spuštanje u dubine sna moglo je početi.

Polu svjestan krenem u taj posljednji manevar, raširim krila i PLJASSS. Srce mi je stalo. Nešto je tako snažno pljusnulo po moru tik iza mojih leđa da sam se momentalno ukočio. PLJASSS opet. U panici sam zarolao po žalu kao dvokrilac iz prvog svjetskog rata. Pokušao sam poletjeti ali krila su se oduzela. Pljas, pljas, pljas, čuo sam iza svojih leđa, pljas, pljas, pljas i… i… smijeh, zvonki radosni smijeh. Uz svu dekoordinaciju pokreta koja me je zahvatila, nekako smognem snage okrenuti glavu u smjeru dolaska tih neprimjerenih zvukova u mojoj uvali.

E da je onda bilo slikati moju facu, razvaljenog kljuna, širom izbuljenih očiju. Nisam mogao povjerovati u prizor koji sam ugledao. U mojoj uvali, na mome žalu, na pragu moga doma, u plićaku ležala je prava pravcata morska sirena. Repom je pljuskala po moru i smijala se mom paničnom bijegu. Ma nije moguće, mora biti da sanjam, sirene ne postoje galebe, stvarno si danas pretjerao s ludorijama, umor ti je popio pamet. Ni trešnja glavom, ni štipanje krila, ni trljanje očiju nije pomoglo.

Ona je i dalje bila tu, pljuskajući repom uz zvonki smijeh koji se prostirao cijelom uvalom. Srce mi je bubnjalo tristo na sat, stajao sam kao skamenjen i blenuo u mit, utvaru, ni sam ne znam kako je nazvati. Nisam se ni približno opravio od tog šoka kad je uslijedio slijedeći. "Galebe, ej, galebe… da ti… tebi govorim, što si se tako ukočio, hajde dođi." Ona govori!!! Ma daj stvarno sam skrenuo pameću, ovo mora da mi se bliži kraj, ona je sigurno utjelovljenje smrti koja me upravo ovog trena snalazi.

Ne znam koliko mi je vremena trebalo da se priberem, da shvatim kako ne umirem, da prihvatim mogućnost stvarnosti onog što vidim. Ona se svo to vrijeme veselo smijuckala, uživala u milovanju mora i žala, pozivala me da joj priđem bliže. Korak po korak, oprezno kao da hodam po jajima a ne po oblicama žala, približavao sam se toj utvari. Kad sam bio sasvim blizu, prestala se smijati, ali s osmijehom na licu progovori:

" Ej… ne boj se. Znam da sam ti čudna i da do sad nikad nisi vidio morsku sirenu. Aj… smiri se i sjedni tu kraj mene. Došla sam ti ispričati jednu priču koju sve morske životinje znaju. Budući da se ti nisi rodio kao morska ptica, već si to tek netom postao, ne znaš za tu priču. Ja sam ta koja je zadužena onima koji je ne znaju, ispričati. Moram priznati da si mi ti prvi ovakav slučaj. Imala sam primjera gdje bi mladunci nesretnim okolnostima ostali bez roditelja, sami, pa im ne bi imao tko to ispričati, ali da ne netko ljudskog roda, svojevoljno odlučio napustiti svoj rod i postati ptica, to još nisam vidjela. Tako smo eto, ti i ja jedno drugome, ovom prilikom, presedani u životu."

Opet se zvonko nasmijala, vjerojatno mojoj zbunjenosti i nevjerici. "Jesi li ti stvarna ili je ovo san?", progovorih tek da sebe uvjerim u vlastitu budnost jer inače u snovima nikad ne bi čuo svoj glas. "Jesam, jesam, evo dotakni me slobodno." Oprezno pružim krilo i dotaknem joj kosu pomiješanu sitnim cvjetovima morskih dubina. Bila je stvarna. E sad mi je tek bila totalna zbunjoza. Prava pravcata morska sirena je došla meni, galebu, otpadniku ljudskog roda, ispričati nekakvu priču koju sve morske životinje znaju. "No dobro", progovori ona, "ako si se pribrao ja bih ti ispričala priču zbog koje sam došla". Potvrdno klimnem glavom, pogledam je u duboke modre oči, toliko duboke, da bih se i najvještiji plivaći u njima mogli utopiti.

sirenina priča...

Davno, na samom početku vremena, nebo, zemlja i more bili su u harmoniji. Sva su stvorenja živjela skladom Stvoritelja. Legende koje su ostale iz tog doba, govore kako je janje ležalo uz lava, ni jedno biće nije znalo za patnju i bol. Raj, bio je to raj.

Jednog dana, nenadano, biće nebesko, anđeo, pobuni se protiv te predivnosti, povede za sobom druge anđele, povede i čovjeka. Ravnoteža se poremetila, djelo svijetla počelo je tonuti u tamu. Svijet je postao mjesto, gdje je svatko svakom neprijatelj, životinje su se okrenule jedna protiv druge, patnja i bol tekli su u potocima.

Opačina pobunjenih duša bila je velika. Općili su ne mareći za vrstu i rod. Zemljom su se proširile nove spodobe. Jedna od njih sam i ja. Moj rod je nastao tih dana, niti sam riba niti žena. Ne pripadam ni kopnu ni moru a od kopna sam i mora satkana. Stvoritelj je vidjevši što se događa odlučio svijet potopiti. Samo šteta je već bila napravljena, neprijateljstva i promjene nisu nestale. Potop je bio strašan, mnogi su u njemu nestali. Moj rod je preživio samo zahvaljujući vještini plivanja.

Od tada je mnogo vremena prošlo. Mi, morske sirene proklete smo ostale, na granici dvaju svjetova. Od ljudi smo se skrivali jer su nas proganjali, od riba smo bježali, jer nas nikad kao svoje nisu prihvatili. Ponekad u meni bukne želja da postanem žena ljudskog roda, a opet na dane, željela bih biti predivna riba. Tužan je to osjećaj kad znaš da ni jednom svijetu ne pripadaš. Znaš galebe, mi sirene ne možemo imati djecu. Kako smo stvorene u ono doba, takve smo, osuđene da vječno ostanemo proklete, ni spokoj smrti nije nam dat.

Eh…, uzdahne i nastavi. Ali ima jedna nada, ima nešto što će promijeniti ovaj svijet. Jednom smo se mi sirene, uputile na put s jednog kraja Sredozemlja na drugi, više nismo imali gdje se skriti od ljudi. Sjećam se ko i danas, sunce je rumenilo zalazom, ni oblačka na nebu nije bilo. Tek što je noć počela padati, vjetar se silni podigao, more valovima uznemirilo, nebo zatvorilo.

Prepadnute tom naglom promjenom, stisnule smo se jedna uz drugu i u nevjerici promatrali što se oko nas događa. U svoj toj tami, meni se učini da nedaleko od nas vidim svijetlo. Pomislih da je to svijetlo s kopna, iako sam znala da kopno ne bi smjelo biti već tako blizu.

Pokažem ostalim sirenama u smjeru svjetla i bez puno razmišljanja zaplivasmo ka njemu. Što smo bliže bili tom svjetlu to je u meni sve više rastao osjeća straha da to nije ono što sam ja mislila. I stvarno. Kad smo došle sasvim blizu, nismo mogle vjerovati svojim očima. Izgledale smo valjda isto kao i ti galebe, kad si me danas ugledao.

Svijetlost koju smo vidjele nije bilo svjetlo s kopna, već svjetlosna kugla koja je stajala na površini mora, a u središtu te pojave, čovjek. Čovjek koji je hodao po moru. Najčudnije od svega je bilo to, što je more pod njim i u njegovoj neposrednoj blizini bilo mirno kao ulje. U istom mahu kad smo se instinktivno dale u bijeg, začule smo smirujući glas: "Sirene, sirene, ne bojte se, priđite, dođite da vam podarim mir."

Kao opijene njegovim glasom, mimo htjenja, zaputimo se u pravcu svijetlosti. Kad smo došle sasvim blizu, toliko blizu da je svijetlost i nas obasjala, ugledala sam mu lice. Lice satkano mirnoćom, lice u istom trenutku radosno i tužno, lice puno topline. Onog trena kad sam ga pogledala u oči osjetila sam kao da nemam tijela, kao da nisam ni riba ni žena, već jednostavno dio beskrajne svijetlosti.

Njegov se glas prospe među nas: "Ne bojte se. Nisam došao da vam naudim. Došao sam vam donijeti radosnu vijest. Ja sam sin Onoga koji je početak i kraj svega što postoji. Na ovaj svijet me poslao da svim bićima objavim Njegov naum. Ovo su Njegove riječi: « Među ljudima pronađi one koji su se voljni mijenjati, koji su voljni pomoći drugima da se mijenjaju. Isto tako i svim drugim bićima prenesi moju odluku da neću još dugo puštati uništavanje svoga djela. Tebe sine moj šaljem, da budeš živa riječ, da im pokažeš put u novi raj, u koji će stići samo novi ljudi, nove životinje, obnovljene duše.»

Vas sam moje sirene odabrao da budete glasnik Njegove poruke među morskim bićima, ribama, pticama što od mora i u moru žive. Na dan kad će On, svijet promijeniti, srest ćemo se opet, i tad će vas osloboditi vašeg prokletstva. One koje požele biti ribe, one koje požele biti žene, uslišene će biti. A sad idem među ljude i na svoju posljednju misiju zbog koje sam došao u vaš svijet."

U to se pojavi brodica puna ljudi koji su panično pokušavali sačuvati ravnotežu na podivljalim valovima. "Učitelju, učitelju, pomagaj, spasi nas", vikali su kad ugledaše čovjeka što po moru je hodao. On im se pridruži i tog trena oluja je prestala.

Mi smo ostale u tišini, svaka u svoji mislima i do jedna prihvatismo biti Njegovi glasnici. Eto galebe moj, to je priča koju sam ti došla ispričati, ne zbog obaveze već zbog iskrene radosti širenja vijesti da će zemlja jednom, opet biti raj.

Ja sam sklopio oči i u suzama priznao. "Tog je čovjeka, moj bivši ljudski rod ubio, tog sam čovjeka i ja izdao. Danas kad sam galeb, kad sam toliku promjenu od čovjeka do ptice napravio, znam koliko nas On ljubi."

"Da galebe", reče sirena."I zapamti riječi Onoga što po vodi hoda. Ptice nebeske niti siju niti žanju, a otac moj ih hrani. Ostaj mi dobro galebe moj, ptico nebeska. Vidimo se ponovno u raju." Osmjehne se, klizne tiho u more i nestane u dubini.

Dugo sam te večeri ostao budan stojeći na žalu. Nisam imao snage niti do postelje odletjeti. Zaspao sam tik uz more i kad me je prva jutarnja zraka sunca probudila nisam znao je li sirena bila stvarno tu ili tek san.

...prekrasno... :-)), i fotka i tekst...