Ovu galeriju posvećujem Riji i njezinoj galeriji Zlatni otok. Rija je Zlatnom otoku prišla dušom i osjećajem trenutka, a ja polazim od onog što je oku nedostupno, ono što se izvana ne vidi, što je nedostupno oku javnosti. Galerija je nazvana BITI PISMEN BITI SVOJ, to je slogan i podnaslov knjige HRVATSKA GLAGOLJICA, prof. Darka Žubrinića, glavnog krivca što se bavim glagoljicom punih 20 godina. Darko mi je otvorio svijet glagoljice u likovnom smislu, fascinantni su ukrasni inicijali i minijature u starim misalima i brevijarima. Ako se zamislimo i vratimo u to doba bez struje, bez kistova, boja, razređivača, gumica, papira, tada je jasno kolika je to bila velika ljubav pisara i anonimnih glagoljaša, koji su hrvatsku riječ zapisivali za vječnost. Pisali su trstikom, sipinim crnilom na štavljenoj koži. Uz plamen svijeća. U Omišaljkom brevijaru, pisar je sa strane napisao: bole me križa, ili, pisar bi pil. Kad naiđete na takav tekst sa strane shvatite kako ste povezani s nekom zlatnom niti sa svojim korijenima. ZATO DRAGA BRAĆO, DRŽITE TE KNJIGE KAO ZRCALO PRED OČIMA VAŠIM nepoznati pop glagoljaš, 14.st. Krk je kroz stoljeća bio središte glagoljske pismenosti. Njastariji glagoljski natpis je iz 11. st. iz crkve sv. Lovre u gradu Krku. U 13. st. je Papa Inocent IV legalizirao upotrebu glagoljice i starohrvatsko bogoslužje. Glagoljica je ostala u upotrebi do početka 19. st. Spomenici pisani glagoljicom: Baščanska ploča, Vrbnički Statut, 1. vrbnički misal i 2. vrbnički misal. Glagoljaši su to vrijeme sigurno bili bolje obrazovani od prosječnoga seoskog, zapadnog i istočnog svećeništva, a moguće da je slično bilo i u redovničkim bratstvima. Od toga vremena datira uspon glagoljskog pisma i slavenskog bogoslužja te su dva kasnija stoljeća, 14. i 15. zlatno doba hrvatske glagoljske pismenosti i književnosti. To je razdoblje pripremilo i utrlo put hrvatskom humanizmu i renesansnoj književnosti koja se javlja krajem 15. stoljeća.