Moje milo dvorište… [10. prosinca 2007.]

Neki ljudi imaju ogromne dnevne sobe u kojima mogu ugostiti prijatelje, neki imaju velike vrtove uz kuće, drugi prostrane vrtove oko viknedica za roštiljade. Ja sam izgradio ovo dvorište za svoje prijatelje, raskrčio s vremenom dio šume oko nje i povećao ga. Vrata su otvorena svim svjetlopiscima dobre volje. Što s materjalom kojeg sam prikupio, što s alatima koje su mi znanci posudili sam napravio klupice za odmor, stolove za gablec. Svijetiljke su nam još uvijek lojanice, no služe svrsi. Prijatelji su pomogli načiniti sjenicu kud ćemo se skloniti u slučaju kiše, okolo su voćke i druga stabalca na koje možemo objesiti svoje fotografije. I uživam u svom dvorištu. Kao što i vi uživate u svojim dvorištima, na svojim balkonima i terasama, u svojim domovima.

Poznajete svoje goste imenom i prezimenom, poznajte ih po nadimku i njihovim radovima. Znate im rođendane i spremite im tortu za rođendan. Ako na nju slučajno zaboravite, prijatelji se ne ljute već su donijeli gajbicu pića za ekipu u dvorištu.

Uživate u razgovoru uz prijatelje i znance, pa čak i kad ne dijelite isto mišljenje. Netko navija za Hajduk, netko za Dinamo, netko očekuje da će u vladu HXY, drugi priželjkuje YHX… No, kad za nekim stolom pored vas neki novi gost počne psovati (a vi ne psujete i ne volite psovke) hoćete li ga pustiti da psuje, ili ćete ga zamoliti da prestane?

Škripe vrata od dvorišta, vi tog trena nemate mazivo i subota je navečer pa željezara više ne radi, prijatelji su se nasmijali i pričaju o starim škripavim kostima. Vic je dobar jednom, vic je slušljiv dva puta i tad prijatelji prelaze na drugu temu jer znaju da vratima nema spasa do ponedjeljka i znaju da bi margarin u šarkama samo privukao mrave i muhe. No tu se obreo neki prolaznik, ušao u dvorište, pozdravio, uzeo ponuđeno piće i počeo se izrugivati škripi vaših vratiju… Netko od vaših znanaca ga zamoli da prestane, našto se novopridošlica počinje verbalno i fizički obračunavat. Pustit ćete ga da muči vaše društvo?

Što god neki od vas mislili, drugi pak priželjkivali, Fotozine nije javni prostor. On nije "usnet" (trg nekog grada) na kojeg se može došetati tko želi, izvikivati parole i mahati transparentima bez da se predstavi. Fotozine nije ni tvrtka poput index-a gdje rade ljudi koji žive od tuđih svađa i prepucavanja i gdje će maskirani moderatori poticati žučljive rasprave ne bi li njihovi banneri imali veći broj prikaza. Fotozne je dvorište koje sam mukom gradio i uređivao gotovo 10 godina i u kojem je netko posljednjih mjeseci počeo gaziti cvijetnjake kojima su sadnice donijeli moji prijatelji i znanci.

Ja to ne mogu dopustiti.

Mogu sjesti i plakati. Ali to nema smisla. Suze ne će pomoć ničemu doli da se oči počiste. Mogu se tući. Ali to nema smisla jer nisam fizički jak i boljet će me leđa poslije toga. Mogu se svađati što mrzim iz dna duše. Ja uživam sjesti pod orah, zapaliti lulu i srkati indijski čaj ili svjetlo pivo. Slušati što ljudi pričaju, pomoći ako me netko upita. S vremena na vrijeme se sagnut i iščupat koprivu koja peće mlađe među nama. Tu se igra i moje dijete, moram paziti na livadu i cvjetnjake. A mogu i zatvoriti vrata svog dvorišta, ali to ne želim jer mi tad ni prijatelji i znanci u čijim radovima uživam, čijim se dosjetkama smijuljim i s kojima se volim prepucavati oko idealnog objektiva ili momčadi lige prvaka neće moć uć. A ja volim te ljude.

To je moje dvorište, otvoreno za sve svjetlopisce dobre volje.