Photodays 2009… prijedlog za rezime. [28. lipnja 2009.]

namjestu prologa

Za slučajne prolaznike ovim fotografskim vrletima: autor idućih redaka je, hja valja priznati, danas srednjovječni fotograf koji se svjetlopisnim zanatom i svjetlopisnom umjetnošću bavi od svog djetinjstva. Pred 11 ljeta je pokrenuo Web-stranicu koja se s vremenom prometnula u jednu od prometnijih na ovim prostorima. Stjecajem okolnosti i poznanstvima, gotovo svakodnevno sluša, čita, osluškuje, pa i neočekivano čuje raznovrsne reakcije na fotografska zbivanja u našoj okolini. Napis koji slijedi je dijelom skup čuvenoga, dijelom zbir njegovih poimanja. Taj napis ne valja čitati kao kakvo “sveto pismo”, već možda kao skup natuknica za javno razmatranje.

zaplet

Prošli su još jedni “Photodaysi”, drugi po redu. To što su drugi je za iduće razmišljanje činjenica koju treba odmah naglasiti i zapamtiti. Prošle sam godine na njima, u 3 i pol dana Rovinja, nešto aktivnije sudjelovao. Ove sam pak godine boravio “tek” dva i pol dana, no čini mi se da sam prošao kroz više konstruktivnijih priča nego prošlog ljeta.

Prije no što ponudim svoju ocijenu, točnije rečeno — “prijedlog za sažetak”, pokušat ću razlučiti dijelove Photodaysa: to su fotografski natječaj, fotografska druženja i fotografska revija. Ili revija fotografije, kako god vam drago, možda i oboje. Najviše polemika u javnosti obično izazivaju odluke žirija, pa je sasvim normalno i očekivano da se to dogodilo i nakon ovogodišnjeg Rovinjskog festivala fotografije. Začudo, najžešćim su se kritičarima negativnog tona pokazali ljudi koji ne samo da nisu sudjelovali na toj manifestaciji, već nisu ni fotografi. Otužno i površno. No, krenimo s pregledom triju navedenih dijelova od kojih se Photodaysi po mom mišljenju sastoje.

dio prvi — natječaj

Fotografski natječaj, kao osnovica oko koje se vrte Photodaysi, je u kratkom roku dobio predznak “nacionalnog izbora” s čime se samo djelomice mogu složiti. Nacionalni je jer prima radove samo hrvatskih fotografa, no izbor je kriv pojam koji se zaljepio za njega. Natječaj i izbor nisu jednoznačnice — izbor najboljih fotografija s nekog područja je gotovo nemoguć, jer je danas, u eri posvemašne demokratizacije svjetlopisa kao načina izražavanja, nemoguće znati za sve, pa makar i ponajbolje radove. Natječaj Photodaysa nije ni izborni (poput nominacija na Američkom Oscaru, ili domaćem Porinu) već, hvala Bogu, javni i otvoreni. Samim time su eliminirani svi radovi i njihovi autori koji se nisu prijavili. Stoga zboriti da je u medijima viđeno “kudikamo jačih/boljih/ljepših/kvalitetnijih” fotografija je deplasirano i u startu neupućene promatrače dovodi u zabludu.

Hvalim činjenicu da je natječaj Photodaysa javan i otvoren jer takav omogućuje i ljubiteljima fotografije koji nisu opće poznati da se pokažu kao autori. I to kao dobri autori. Po mjerilu žirija kojeg je organizator izabrao — kao i na svim ostalim natječajima u svijetu, a samo na nekim “čudnim” lokalnim natječajima (većinom Interent natječajima) sva publika može postati žiri. I tad tu privilegiju ne koriste svi, već samo dio zainteresiranih. Sve u svemu — svaki, ali ama baš svaki žiri je subjektivan. I dokle god u natječaju postoji više plasmana (nominirani, 1. mjesto, 2. mjesto…) bit će nezadovoljnih, razočaranih, oduševljenih, iznenađenih…

Žiri je rekao svoje i njihovo je mišljenje konačno. Naravno da se svi ne moramo složiti s mišljenjem žirija, no jednostavno ga moramo prihvatiti. Potom možemo argumentirano(!) kazati svoje. Bez žući i teških riječi, jer čvrsto vjerujem da su se na Photodayse prijavili isključivo amateri u *osnovnom smislu* te riječi: ljubitelji onoga čime se bave (obavezno razlikovati navedeni pojam “amateur” od pojma diletanta!). Druga je sad stvar jesu li oni svoj fotografski amaterizam uspijeli financijski blagosloviti i svoj status prenijeli u profesionalne vode, ili su ga zadržali u, gotovo svetoj, domeni istraživanja za vlastiti užitak. No, kao što bi i svi kritičari nakon žiriranja (bez obzira jesu li kritike pozitivne ili negativne) valjali javnosti podastrijeti argumente, bilo bi jako dobro da to učini i stručni žiri: javno obznaniti razloge njihove odluke. To bi natječaj učinilo “transparentnijim” i unaprijed zaustavilo, ili barem usporilo one koji kasnije viču bez argumenata.

dio drugi — druženja

Radni dio ovogodišnjih Photodaysa se u mnočemu razlikovao od prošlogodišnjih dana — prvo za pohvalu su izložbe. Pregršt izloženih radova! Površnom i/ili nepupućenom prolazniku (kakav sam i sam bio ove godine) se može učiniti da su izložbe na otvorenom mogle biti dinamičnije postavljene, možda su mogle ući više u tkivo trga na uštrb štandova zastupnika fotoopreme? No možda je komunalno gospodarstvo davalo uvijete, možda bi ih na samom trgu vjetar još više raznosio? Ne znam, ne poznajem Rovinj toliko, no moram organizatoru “baciti tu bubu u uho”. Izložba finalista natječaja je nažalost bila “dislocirana” od centralnih događanja. To sam napisao pod navodnicima jer je bila udaljena od glavnog trga možda kakvih 5 minuta laganog hoda i doista je tužno da na njoj nije bilo veće gužve.

Iako su za pohvalu zatvorene radionice (jer se voditelj može bolje koncentriratri, a publika temeljitije upiti tuđe znanje), mnogim se posjetiteljima to nije dopalo — nisu bili dovoljno informirani (krivica je samo njihova) i očekivali su slobodan ulaz. Moglo se “snać” i neki su dodadno upali barem kao promatrači. Meni se osobno čini da se moglo, poput prošle godine, pripremiti više javnih predavanja — ionako na njih ne dolazi sva publika. Mogla su biti i temom paralelna s radionicama — “sretnici” bi bili na radionici jednog autora, ostali na predavanju slične tematike drugog znanog autora.

Pravi omjer takvih događanja je teško odrediti, još teže organizirati, no dajmo organizatorima još koju godinu. (Sjetite se iz druge rečenice ovog napisa činjenice koju treba zapamtiti!) Ja sam im u više navrata rekao da im dam još dvije godine “fore”, te da bi peti Photodaysi trebali proteć sasvim glatko i od njih dalje dijelom ustaljeno. Škreblin iz studija DFA im daje još više “fore” i danas, nakon što sam dobro prespavao ovogodišnje događaje, mislim da je njegovih 10 godina kudikamo suvisliji rok.

Prošlogodišnji “photopointi” i masovno fotkanje manekenki uz atrktivna vozila su bili privlačniji i djelovali su žešće od ovogodišnje romantične “fotorute”. Zanimljiva je ideja s tom “fotorutom” (pojednostavljena inačica fotomaratona), no bila je pomalo konfuzno definirana i njeno izvršenje zadano u prekratkom roku. Kako nisam pobornik masovnog okupljanja oko nekog motiva i bjesomučnog škljocanja rame uz rame s istovremenom potragom za kadrom bez tuđeg objektiva u njemu, predložio bih organizirati nešto između prošlogodišnjih “photopointa” i ovogodišnje “fotorute”. I to svakako nešto što bi se moglo snimati duže vremensko razdoblje, a pobjednika takvog malog i brzinskog natječaja proglasiti dan-dva, možda i tri dana poslije na Web stranicama. Znam da to iziskuje dodatni žiri, ali bi dalo više vremena (i raznovrsnijih svjetlosnih uvijeta) za samo snimanje.

Večera… Party? Ljudi moji — tulum je onakve atmosfere kakvu si gosti sami slože. Neki su otišli oduševljeni, neki su ostali razočarani. Ja jedino mogu reć hvala i na iću i na piću i na glazbi i na kasnoj kiši ;-)

dio treći — revija

Revijskim ili “revijalnim” (smotra, mimohod, kazalište) dijelom ovogodišnjih Photodaysa bih nazvao završnu večer s dodjelama nagrada. O tome se pričalo doista svašta i doživljeno je na, meni neobično, mnogo načina. No, sjetit ćemo se samo poslovice “sto ljudi — sto ćudi” i bit će nam lako uživjet se u sve interpretacije. Ponajprije činjenica kojom se organizatori moraju ponosit, kojom se svi domaći svjetlopisci moraju ponosit: izravan TV prijenos na nacionalnoj televiziji! Nema spora, to je elemement koji barem na tren diže hrvatsku fotografiju u sfere u kojima se nikad nije našla. Sama forma dodjele nagrada je time morala postati “hladnija”, “svečanija” u odnosu na prošlogodišnje, relativno ležernije, druženje za svečano postavljenim stolovima. Svatko od nas koji je ikada sudjelovao u kakvom TV prijenosu zna da se tad događaji i scena moraju prilagoditi i povinovati zakonima televizije, zakonima koje diktira režiser, scenograf, oglašivač…

Naravno da se tu može pojaviti interpretacija kako nas je oraganizator “zapravo iskoristio” za vlastitu promidžbu. Iskereno — ja to nisam tako osjetio, ali da je to i bio cilj organizatora i da je mene kojim slučajem itko upitao — dao bih mu zeleno svjetlo. Mnogo je novaca ulupano u tu i takvu promociju hrvatske fotografije, a samo je žiri s početka ovog napisa odlučivao tko će bit viđen na nacionalnoj dalekovidnici, a tko ne. Šaptom su se mogle čuti i ideje da bi iz Photodaysa valjalo “ukloniti” “neprofesionalce”. Strah me toga. Velikim imenima valja odati počast, valja se diviti njihovim radovima, ali i “veliki” bi morali biti svjesni da nisu sami i da, na koncu konca, organizatoru trebaju i “mali” igrači kako bi pokrili svoja ulaganja i kako bi, na koncu konca, Rovinjski Photodaysi zaživjeli kao natjecanje svih hrvatskih fotografa. Kao festival fotografije svih zaljubljenika u svjetlopisje.

namjestu pogovora

Što očekivati i što priželjkivati od Photodaysa iduće godine? Promjenu u svakome slučaju, no bio bih vrlo razočaran kad bi se Rovinjski Photodaysi prometnuli u elitno natjecanje kakvo su neki sudionici poželili. Mišljenja sam da ih, kad su već započeli kao javno i otvoreno natjecanje, treba takvima i ostaviti, a sve one koji priželjkuju da fotografi koji od fotografije žive na ovom natjecanju pobjeđuju valja uputiti u stručne organizacije. Nigdje ne piše da ULUPUH ne može organizirati takvo što…

Osobno se osjećam razapetim između ta dva pola: s jedne strane sam i sâm članom strukovne organizacije i u potpunosti razumijem “šok”, “ogorčenje”, “žal” profesionalaca što im stoljetnu umjetnost rijetkih majstora preuzimaju “neki novi klinci”. S druge pak strane, i sâm sam, kako već napisah gore, pred 11 ljeta sudjelovao u demokratizaciji svjetlopisa i bilo bi mi izrazito žao kad na natječaju nacionalnog predznaka ne bih nailazio na nova i svake godine još novija imena. Ta jednom smo svi počinjali…

S tehničke strane? Još više izložaba (ako je ikako moguće), otvorenije radionice ili barem predavanja. Otvorene okrugle stolove i ležerniji raspored usputnih natjecanja. Štandove zastupnika odvojiti od mase slučajnih prolaznika, a završnoj večeri vratiti ležernost. Molbu za ljepšim (stabilnijim vremenom) ćemo uputiti na drugu adresu… :)

Janko Belaj, 28. lipnja 2009.