Otvorenje izložbe fotografija Anne Gaspotić “One size Beauty” u Rovinju — vijesti

Anna Gaspotić je portretna i konceptualna fotografkinja iz Pule. Fotografijom se bavi od 2009. godine. Najprije amaterski, a od 2015. godine i profesionalno.

U rovinjskoj galeriji Centra vizualnih umjetnosti Batana, otvaramo petu samostalnu izložbu pulske fotografkinje Anne Gaspotić; “One size beauty”.
Radi se o seriji od 41 fotografije portreta različitih žena s temom “body positivity” - (pozitivnost tijela).

Riječ je o pokretu koji ima za cilj osvještavanje žena o vlastitom tijelu i rušenju nedostižnih stereotipa koje im nameće modna i beauty industrija.
U projektu “One size beauty”, da bi nam pokazala različitost tih žena, Anna je napravila “One size” haljinu i odlučila fotografirati sve žene u identičnim uvjetima, a odabrana crvena haljina pristaje svakoj ženi, njenom tijelu, njenim oblinama…

U predgovoru kataloga, kustos izložbe Đani Celija piše:

Kroz povijest ženstvenost je tretirana na različite načine, na žalost, te budimo realni, svi ti načini su imali samo jednu svrhu, zadovoljstvo muškarca pod paravanom produženja vrste i stvaranja potomstva.
Ni danas nije puno drugačije koliko god tvrdili da postoji jednakost među spolovima.

U povijesti su krupne žene sa većim grudima, širim bokovima i crvenim usnama davale do znanja da su dobrostojeće (da nisu gladne), da mogu prehraniti dijete, da mogu lakše roditi te da su zdrave.
Od prahistorije do kraja srednjeg vijeka to je bio stereotip idealne žene.
U zadnjih 200 godina pojam ženske ljepote počinje se mijenjati, a od Viktorijanskog doba gotovo je svaka dekada imala drugi pojam ljepote.
10’ godine prošlog stoljeća struk je trebao biti uzak, a bokovi jači, takozvana figura ose gdje se koriste korzeti za stisnuti isti te krinoline koje mijenjaju figuru žene od kukova na niže.
U dvadesetima, pojavljuju se uske haljine, šminka je bila izrazito izražena u tamnim tonovima, frizure kratke, a žene su pokazivale svoju seksualnost po prvi put na otvoreni način, teške tridesete i četrdesete gdje su žene naglo morale postati samostalne i snažne radi rata koji je razarao Svijet te je i pojam ljepote prilagođen tome. Nose se muške jakne i hlače, tijelo se stavlja u drugi plan.
U pedesetima opet dolazi vraćanje na “staro”, opet su obline u prvom planu i trbuščić dobija svoje mjesto na skali ljepote.
Slijede anoreksične šezdesete, sportske sedamdesete te onda dolaze osamdesete koje mijenjaju sve.
Pojavljuju se supermodeli, ti “savršeni” snovi svakog muškarca, a i sa time skoro pa nedostižni ciljevi za ženu. Ekonomija vidi savršenu priliku za veliku zaradu i forsira još više kanone ljepote. Estetska kirurgija dobiva procvat te kompleksi manje vrijednosti radi izgleda kod žena nisu bili nikad toliko izraženi. Ta tendencija traje sve do danas. Na žalost frustrirajuće i demotivirajuće, pogotovo sa pojavom socijalnih medija gdje su žene na dnevnoj razini bombardirane sa “informacijama” o tome kakve bi trebale biti. Stvorila se jedna globalna socijalna tragedija.

Anna Gaspotić sa serijom fotografija “One size Beauty” baca “mokar ručnik u lice” takvim stereotipima nametnutim od strane modne, beauty i marketinške industrije.
Sama kaže da je sve krenulo iz ljutnje i frustracije nemogućnosti pronalaska odgovarajuće obuće zbog uskih nogu te naglašava da je neodgovarajuća odjeća i obuća problem većine žena danas.
Sa druge strane oznaka “One size” na haljinama iritira i frustrira žene jer je nemoguće da jedna veličina odgovara svima. No tu se stvorila ideja za serijom fotografija gdje bi bile snimljene žene različitih oblika, konfekcijskih brojeva i visina u istoj haljini, u identičnim uvjetima.

Anna razgovara sa svojim modelima o ideji samog snimanja i koncepta izložbe te dobiva ogromnu podršku od strane istih. Žene žele pokazati i vidjeti svoju različitost. Haljina se mora prilagoditi njima, njihovom tijelu, baš onako kako bi trebalo biti. Gaspotić kaže: “Svršena one size haljina za svaku ženu!”
Sa time haljina i njena boja zapravo postaju nebitne, žena slobodna, zadovoljna i samim time sretna jer više ne postoji forsiranje od strane okoline sa pričom kakva bi “trebala biti jer okolina to nalaže”.
U prvi plan dolazi sama žena. Napokon. Onakva kakva je od kad zna za sebe, snažna, poduzetna i sretna bez da žrtvuje svoje tijelo radi okoline te ljepota cvate, buja u tim nepravilnostima, tom zlobnom nazivu koje je društvo dalo jer nepravilnosti ne postoje.

Annina je izložba vjetar u leđa svim ženama pri putu ka rušenju stereotipa te nadajmo se da će uskoro jedino važno biti sreća istih u svojoj koži u zdravoj okolini koja nam ponekad izgleda tako nedostižna. Da li je to samo sanjarenje, utopija i iluzija? Vrijeme će pokazati svoje.