Na današnji dan preminuo je Ivo Andrić, pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine te dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine 

Andrić je rođen u Dolacu kod Travnika, 9. oktobra 1892., a umro u  Beogradu 13. marta 1975. 

Prisjetimo se nekih njegovih misli ...

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!

Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba.

I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvaćanjima i sklonostima.

Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu stvoriti i iizmisliti.

Ljudi često cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotpuni.

Ljudi koji ne paze što govore i ne vode računa kad što govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav dojam ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji.

Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini.

Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu.

Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni.

Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete.

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.

Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje vjerovati u sebe, a još nije prestao vjerovati drugima.

Mnogi postignu ono što su htjeli,

a izgube sebe.

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.

Nisu svi ljudi tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli.

Ništa nas ne može tako prevariti kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tijekom stvari.

Prekori između starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego klize lako kao oni kamenčići koje je rijeka u tijeku godina zaoblila i uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele.

Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja.

Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje.

Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.

Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali.

A nije trebalo. Trebalo je živjeti.

U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti.

..i za kraj

Takvi smo mi ljudi , jednom mjerom mjerimo riječ kada je upućujemo ljudima oko sebe , a posve drugom kad nas ta ista riječ , vračena , udari u lice .

A stvar bi bila u redu kada bi smo , upućujući riječ drugome , imali bar deseti dio one osjetljivosti koju pokazujemo primajući tu istu riječ upućenu nama

..ljudi bi trebali pročitati svako toliko ove njegove misli i bili bi sigurno bolji i mudriji bez obzira na to koliko imamo godina