JESEN Ona je tu. U tuzi kiše Po poljanama tiho hoda, I kuda stiže u vis diže Usplahirana jata roda. Polako penje se u brda, A kuda prođe, njezin put Od otpalog je lišća žut. I u dol njime idu krda. U jezero unese nemir, i ne vidiš mu više dna, a medvjed, koga putem sretne, odjednom zaželi se sna. A kada livadama dune njen vjetar, uzbune se travke. U strništima tužno šušti: to polja slute snijeg i čavke. Na cesti uveli se list u čudu digo: gle, ja skačem! A čovjek koji hoda drumom zagrnuo se ogrtačem. Dobriša Cesarić